Umoran od svih ozljeda
i sjećanja na vremena koja su sada izbijeljena
zurim u zvijezde
i ne shvaćam
zašto sam spontano prisiljen
voljeti svijet koji je toliko odvojen od mene.
Jer imao sam viziju
i moj je život još bio san
razbacan od svijeta
bačen pred sjene promjena
poput sunčanog sata koji suzama
ponovno objavljuje dugu
u vlastitim očima.
Utopio sam se poput oka u ogledalu
tražeći leptire
sve dragocjene dragulje mog tugovanja
i vidio sam cvijeće
među trnjem
koje ih je čuvalo
i trilijun zvijezda koje prelaze
u čitav drugi svijet.
Gubio sam ih i skupljao ih
i pokazale su mi kako svijet izgleda:
poput agonije fitilja
između svijeće
i svijećnjaka.
I trudim se biti tko sam
bez brige o tome što će netko reći
i kao grijeh
oprati se sam od sebe.
Imam svoju jasnoću
vrstu vjere
važno je ostati ispred boli
privlačeći misli da bi probudile
ritmove koji daju vibracije
mom srcu.
I ja slijedim kao poziv
suštinu ljepote u ponoćnom mjesecu
izbjegavajući zagrljaje neizrecive tuge
jednog dana samo ću se maknuti s ceste
i započeti dug put kući kroz zvjezdana polja
tiho preko svilenog leda u smrti zagrljaj.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.