Branimir Šilović | Noseći joj cvijeće pred izlazak

In the room the women come and go
Talking of Michelangelo...
Na život
greškom zalijepih
pastel čûdā;
u purpur zavijenih.

Zajedno smo
tako
prilikom jednom
(u talogu nestalnosti sna)
ostali
dvoje.

Tada,
ja - koji sam bio Nebo
i
ti - koja si bila Zemlja
pričasmo
o
Stvaranju.

Zvono
je tutnjilo dugo...
sve dok
ja - koji sam sada Čovjek
ne ostah
ispred
zatvorenih vrata.