Kolumne

petak, 5. siječnja 2018.

Ozrenka Kamber | U zagrljaj opet primam nas


Širim ruke.
U zagrljaj primam
plavetnilo nebeske vedrine.
Krilima Duše plovim
kroz nježnu mekoću  suptilnih sfera bivanja.
Pristajem
na oslobođenje
od tebe, od sebe
i na svim razinama postojanja
udišem opet Nas.
Na jesenskim  poljima raznobojnih sjećanja
kroz bistrinu prve jutarnje rose
u toploj zraci jutarnjeg sunca
razigraše se misli.
Eno, baš tamo
u hrabrom susretu s vjetrovima davnina
srce pleše čeznutljivi tango sjećanja.
Daleki zvuci romske pjesme
odzvanaju bojama rasplesanih bića.
Otvaraju se knjige postojanja
ispisuju se stranice začuđenih susreta.
Oslikavaju se platna slikarska
nevidljivim dodirima tvojih molitvi.
Na izmaku plesa
ostavljenog u prošlosti
onog posve slučajnog dana
pred našim se smijehovima
rasprostiraše
prve suze zaborava.
U tišinu se skriše stihovi.
I u muk obukoše pjesme.
Utihnuše boje.
Otploviše u blijedu sliku svojeg naličja.
Bezbroj puta je već isurio pijesak
u svim pješčanim satovima.
Pod stopalima našim
ostade još poneka godina.
Zbraja daljine u točku postojane jednote.
Sažima vrijeme koje nas razdaja
u bezvremenost spoznaje.
Iza mene,
u kutijama sjećanja,
skriveno od Svijeta,
ostade mnošto života u  raspršenim slikama.
Iza tebe,
u prvom cvijetu proljetne livade,
ostade bijela bajka,
upletena u zimsku nit spajanja
naših svijetova.
Zagrljena tvojom ljubavlju,
dotaknuta pogledom zvjezdane noći,
čuvaricom Nas,
širim ruke,
u zagrljaj opet primam Nas.

1 komentar :