Kolumne

utorak, 30. siječnja 2018.

Lorena Kujek | Astralna projekcija


Noćas ti se obraćam epistolarnom formom izoštrenih čula podsvijesti.

Odista je moguće magično levitirati iznad vanjskog sloja zemljine kore,
u blizini velebne katedrale raspadnutih maštanja.

Za vrijeme pročišćavajućeg obreda
ti zauzimaš entitet vukodlaka,
mršteći se frapantnim obrvama,
nalik na prenatopljenu mahovinu
uslijed ponavljajuće erozije površinskog pokrova.

Mene su izvukli iz pripravljene,
opustošene grobnice prošlog života,
preobličivši me u krijesnicu otkucajnih frekvencija nerealnog zapisništva.

Vrebala je zagonetna mumificiranost hladnih tjelesa,
sahranjenih u duplji prokrvljenog hrasta-
čije bilo otkucava zajedno s našim konverzacijskim anegdotama,
učenjem ponašajnih kodeksa
i filozofskim razlikovanjem
tri vrste književnih pogrešaka.

Predstavljasmo reprezentativan koloplet čiste ljubavi,
nezagađene bjesomučnom požudom,
već zapečaćene sentimentalnim kristalima blagoslovljenih mudrosti,
svetačkih aluzija doticaja intelektualnih stimulansa
te nedvojbenih osobitosti metaforičkih ukrasa.

S onu stranu lelujave vječnosti,
ukrstismo konce bijelih metamorfoza snježnosti zagrljaja,
utkavši milozvučne kreposti
u iskovani ključ amfiteatra lucidnih snovitosti modernizma.

Tvoj je prosinački odlazak rastvorio koru usahnulih breza,
raspuknuvši gramzljive oholosti višestoljetnih izmjena karmičkih podsjećanja na izbočene žile teksture kašmira.

I zemlja se zatresla,
shvativši da smo zaručeni u vrtu neokaljanih, ružinih pupoljaka,
uz posredstvo dobronamjernih duhova paralelnog svemira.

Sada, s obožavanim prstenom na ruci,
hodim ususret mimohodu izlazećeg sutona,
opraštajući se od reminiscentnih zavežljaja duhovnih oboljenja,
puštajući te razbuktalnoj plimi nadolazećih valova nesvjesnoga
koji se očituju koncentričnim zapljuskivanjem prašnjavih uglova svjetionika.

Prepoznat ćeš me pri punoj mjesečevoj blistavosti,
kako plešem sa sjenama pokoljenja obiteljskog stabla-
mentalno pripravna za uručeni oproštaj boje lavande.

Ali ne pitaj što me to razdire.
Nećeš moći podnijeti odgovor prizvuka naše posthumne rapsodije.

Ustvari, možda smo bez ikakve vidljivo-procesne ceremonije,
posve obećani jedno drugome,
čak i prije kreiranja sadašnje planete.

Nema komentara :

Objavi komentar