utorak, 30. siječnja 2018.

Gordana Malančuk | Armati: Lari Mari


Sjećate li se kada ste bili mali... na pitanje: "Što ćeš biti kad odrasteš?" Što ste odgovorili? Podudara li se vaše sadašnje zvanje s odgovorom iz djetinjstva? Moram priznati, ja nisam nikada znala što želim biti, i oduvijek zavidim osobama koje s time nisu imale problema. Stavit ću se u skupinu ljudi koje Lari Mari opisuju u knjizi i poistovjetiti s glavnim likom romana Ianom, u potrazi za svojim zvanjem i svrhom svog postojanja.

Taj mali dječak doživljava tragediju za tragedijom te ostaje jedini živ u obitelji. Počinje živjeti kod daljnje rođakinje Erde koja u njemu vidi izvor financija, no novac će ugledati tek po završetku Ianovog školovanja.

Kada dođe vrijeme za ozbiljne odluke, Ian je neodlučan, upisuje medicinu u kojoj se ne nalazi. Shvativši da je pogriješio, mora odlučiti kako dalje. Možda bi bilo lakše da ga svijet ne gleda kao sina slavnog arhitekta očekujući da krene njegovim stopama. Neočekivano mijenja smjer studiranja boreći se s obiteljskom tajnom koja mu se prokazuje kroz snove koje uredno zapisuje.

Uvjeren je da bi razotkrivanjem iste spoznao smisao i svrhu svog postojanja te pronašao mir i blagostanje koje je nestalo smrću baka i djedova i oba roditelja.

Još jedna priča iz pera fantastičnog dua Lari Mari, navodi nas da se zapitamo tko smo i što nam je zbilja važno, preispitujući svaki segment našeg života, od školovanja, poslovnog (ne)uspjeha, do rodbinskih i prijateljskih odnosa- ali, ne zaboravljajući na obaveze koje "dugujemo" osobama iz prošlosti. Kroz naše odluke, manifestira se naša budućnost, pa bila ona "svijetla" ili "tamna", i ne smijemo zaboraviti da smo mi i jedino mi, odgovorni za našu sreću ili nesreću. Na neke stvari u životu, kao što su gubitak bližnjih, ne možemo utjecati, no naša je odluka hoćemo li se prepustiti depresiji, alkoholizmu ili tome slično, ili ćemo ustrajati u odluci da nađemo svoju sreću... A nije li sreća ono što svi tražimo u životu, pa našli je mi u svome zvanju, tituli, obitelji, prijateljstvu, djeci... dokle god smo sretni i usrećujemo druge... nije li to naše pozvanje?!

Nema komentara :

Objavi komentar