Kolumne

ponedjeljak, 8. siječnja 2018.

Ernad Musić | Infinitum


Otkrivaju se čudesa, sasvim sama, i ja
zemnine čujem dah, nedohodan i k'o
linija dug. I evo, polazim "u sé", naginjem se i gibam, stao sam pred rub,
dvije su se sile srele. Pođimo ipak, kažem, jer "u sé" nema kraja.
Skačem k'o prenut, smijem se bezdnu,
tmice nije, svjetlo me mami,
padajuć tako u sebe se penjem,
poput vjetra lahak, šapućem :
"Trebalo bi ostati budno!"

Nedočuhnog se klonuti ja sada hoću,
i sretan sam jer ovakvog dosad nisam sebe sreo.
Kanim li se sjećati ili ostaviti zemno? Ne znam, mahnut' ću rukom njihnom.
Strah me zaborava u tajanstvu ovom,
otvoriti vrata neću sva, prva - ah, već zaključana su blizinom nepojamnom,
ključ je u oku, sjetit ću se, znam !
Prozirna postaju, rosnost zablista, a odasvud laste sele se u plaviji komad neba, gledam, neki ja tamo sni,
dodirnut' ga neću ni pogledom opet.
Trebalo bi zaključati dah, umilna ga doziva tišina. Najkrasnije su tišine ove
ovdje boje. Kuda ću, i kamo me vode ?

Neglasne su potom riječi šumlja,
i pomalo bivši vrti se zvuk,
otvaram vrata umnog neumlja,
gdje nespina spije, i odzvanja muk.

Ko si ti, zašto tako u múku ovom horiš?
Noćenja davnih prizivaš mi stas!
Odakle podižeš taj nemušti glas?
Hajde, kaži mi, počni da zboriš!

Ni šapata ja ovdje ne čuh,
soba se stalna, osamljena njiše,
niz zidove svijetli potoci žubore,
dole, dalje, gdje izba diše.

Iz sluha ne izostajem, padam, penjem se
tokom, matricom ovom, hej, sada letim,
u punoću uzlijećem, to vode nebima struje, i uzmiču što bliži sam ! Nedohvatne, posvud, bez vrtloga, dišem,
diši, u visinu!
Gledam, munje se biju, nijedna nadjačana nije, treptim, bljesnem, bdim,
jesam li prisutan, ili samo snim?
Ma ne, prisutnost ta sam ja, beskraj sve
manji, slutim da nešto tu se skriva,
za udah daleko, u bezobličjima svim.
Šta će ih odati, možda stareži plam!?

Sve je neznano u znanom svemu, no,
slutnja se bilna prikrada u vid, a nevid
me taknuvš preplanu i nesta, u prazninu
ovu punoćom što vri. Preostaje mi da čekam, ili da se vratim, mnoga su vrata
nebliska u blizini, sjajna u praznini, il' tamo ljubeži doziva me rumen?

A, nema je, i nikad je nije, maglina postah, na bezdah spuštam dlan.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.