subota, 6. siječnja 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Idemo dalje

Piše: Božana Ćosić

Doček nove godine je protekao lijepo. Iznenađujuće s obzirom na to da nismo nikamo išli. Hrvoje i ja ovu smo godinu odlučili dočekati sami u stanu, opušteno uz filmove. Moram priznati da je to za promjenu lijepo, uistinu nisam imala volju ni želju razmišljati o tomu kamo ćemo, a onda i otići negdje u gužvu. Prije toga, naravno, bila bi cijela strka oko toga što ću odjenuti, tako da sam stvarno na kraju čak i zahvalna što smo odlučili ostati doma.

Ali sada kreću nove borbe i pobjede. Zanemarivši činjenicu da nije među nama sve pet, da još postoje trzavice oko podjele kućnih zadataka i prilagodbe zajedničkog života, ipak je sve u redu. Valjda je stiglo vrijeme kada smo oboje postali ozbiljniji i odgovorniji, a samim time i zreliji te spremni uhvatiti se u koštac s nešto težim životom. Kada kažem teži, mislim na to što smo sada zajedno u pravom smislu te riječi i predstoji mnogo toga o čemu prije nismo ni razmišljali. Prvo je potreban posao. Nijedno nismo bili zaposleni što nam je otežavalo život, stoga smo krenuli u potragu za poslom. Hrvoje je tu bio uspješniji pa se zaposlio u jednom ugodnom restoranu, a nakon par dana uspio je i mene „ugurati“. I opet smo na neki način na početku. Prisjetila sam se kada sam radila u talijanskom restoranu i upoznala Hrvoja. To su za mene bila mučna vremena, ali su mi i donijela ljubav života. Mogu reći da je sve počelu u tom restoranu, na samo s Hrvojem, nego sam započela živjeti neki novi, tada mi posve strani život.

Upoznala sam sve nevolje koje donosi posao, svakakve ljude, ali i prvi put u životu počela zarađivati. Uozbiljila sam se i postala odgovornija. Nakon tog iskustva sve je bilo lakše. Sve što se događalo u Glamuru pogodilo me, ali i puno sam lakše podnijela. Imam osjećaj da bi u slučaju da nisam stekla radnu naviku i iskustvo sve bilo teže. Također, da nisam postala zrelija i onaj krivični dio bih puno teže podnijela. Sada je to iza nas i odlučila sam jednostavno zaboraviti. Znam, neki se događaji ne mogu zaboraviti, napokon, mnogo toga su promijenili, ali može se potruditi i barem pokušati. Nema nikakve koristi od neprestanog zamaranja onim što se događalo, pametnije je krenuti dalje. A to dalje donijelo je još nešto, nešto veliko i neočekivano – Hrvoje me zaprosio! Nije to bilo ništa spektakularno, niti sam takvo što očekivala, bilo je intimno i lijepo. Prije nego mi je dao prsten rekao mi je što nosi u srcu, što osjeća za mene i što želi. Dosta mu je lutanja, pomalo besciljna života, želi se smiriti i dijeliti život s voljenom osobom. Naravno, pristala sam i moram priznati da sam i očekivala da će me brzo zaprositi i da sam osjetila olakšanje što zbog nas oboje, što zbog mojih roditelja. Još nismo dogovorili detalje oko vjenčanja, ali sasvim sigurno će biti na proljeće i u krugu obitelji. Sretna sam do neba i spremna biti supruga, a onda i majka. Da, možda se čudite, ali to je vaša Ema.

Pa nisam li rekla da postajem nova ja?

Nema komentara :

Objavi komentar