Denis Kožljan | U zamci

Foto: Denis Kožljan

Badnja noć. Bijela Badnja noć, samo jedna u nizu prosinačkih, vraški hladnih, te dvijetisućite, kad nakon polnoćke skupilo se društvance u potkrovlju malog stana gradske četvrti, gdje je stanovala Leona Zbiljski.

Atmosferu prave zimske idile pojačavale su paperjaste bijele pahulje koje su se zadržavale na prozorskim staklima.Parkić ispred Leonina stana odisao je nekom bajkovitošću, čarolijom snježnog pokrivača. Parkirani automobili tek su narušavali neki neuobičajan mir. Budući je to bio predio grada nekoliko kilometara udaljen od središta, na blagoj uzvisini, Leona je nekako sa sjetom pogledavala na osvjetljene kuće gdje se te večeri slavio dolazak Božića većinom u obiteljskoj atmosferi, što i nije nešto novo. No, za ovu ženu koja je tek zakoračila u pedesetu, cijela je ta atmosfera izazivala neki nemir u duši. Naravno, nije se to davalo naslutiti jer je njen široki osmijeh uvijek u takvim prilikama prikrivao svaku njenu čežnju ili tugu u kojoj se ona, sutkinja Općinskog suda, osjećala osamljenom.

Još je jednom, onako sjetno zabacila pogled preko predjela zvanog Travnička četvrt, šapćući nešto , onako sebi u bradu, a onda je uzimajući iz kožne , crne torbice, poznate modne marke, uzela ključ stana. Iza nje stepenicama polako , držeći se za rukohvat, tek onako iz navike, penjao njen dečko Marcel, visoki, muškarac, ravnog stasa kao u svijeće, mišićavih ramena. Teretana je bila njegovo mjesto opuštanja ali i čestih treninga, budući se i profesionalno bavio sportom. Njihovi prijatelji Helga i David, oboje iz imućnih obitelji, polako su, kao da vraćaju se iz ugodne šetnje, grabili stepenicama, djeleći si kratke poljupce.

Njih su dvoje tek nedavno ušli u brak, dakle u kasnim četrdesetima, nakon desetak godina zajedničkog hodanja, i uživanja u slobodi ljubavnom zanosu koji se još uvijek dao naslutiti u oboje. No, Leona nije  bile te sreće ili je tek možda rođena da svojim prepoznatljivim osmijehom usrećuje ljude oko sebe, a u duši je negdje duboko patila.

„Oh, Bože, je li to na pomolu još jedna nevjera? O čemu njih dvoje to šapuću? Pa jesam li ja ovdje ponovno višak? Koji se to vrag dešava?“ Prekrila je lice dlanovima, i odjurila u toalet.

Za to vrijeme, na sredini dnevnog, umjesto stolića, sada su stješnjeni jedno uz drugo, u podosta pripitom stanju, plesali Marcel i Helga. Tko bi uopće ikada mogao povjerovati da će si jedna žena koja se doslovce činila sretnom u svom novopečenom braku, dopustiti taj trenutak, koji je bio sve , samo ne običnih pola sata plesa. Nabrijanost se osjećala u zraku. I dok je Marcel svlačio nekako nespretno košulju, drugom je rukom sve jače stiskao Helgu pripijajući je k sebi. Ona je bila u stanju transa. Tko zna je li možda nije stigla razmišljati trezveno ili je baš zaželjela da se dogodi ovaj je**** trenutak. Nije uopće mislila o sebi da je pretjerala. Neee, njoj je bilo sasvim ugodno, u zagrljaju čovjeka poput Marcela, jakog, snažnog, seksipilnog istovremeno. Kao da je žarko željela da se taj trenutak dogodi, da prorade strasti. U sekundi kao da se naglo promijenilo svjetlo, ili se njoj samo činilo. Alkohol je zasigurno pojačavao osjećaje.

Oboje su u preponama napipavali neki živi oganj, a Helgina utroba kao da se cijepala na krpice. I nakon što su se i pahulje povukle, prozorska stakla su se ponovno tresla...ili se to samo činilo.Marcel je učinio nekoliko naglih koraka, istovremeno snažno držeći ženu koja se u tom času njemu činila ne prijateljica, ne žena čiji je suprug dobrano hrkao na kauču omamljen od previše popijenog Whiskija, već žena koja se pak uspjela uhvatiti u zamku jedne noći, jednog trenutka. Njene krupne zjenice jasno su se ocrtavale, na slaboj svjetlosti sobe, izduženog vrata i napetih kontura lica, izgledala je poput ždrebice spremne za ljubavni ples. Gorjela je izvan , iznutra još mnogo više, znojila se dok su joj se male okrugle grudi nadimale što je u dodiru s njegovim prsima, Marcela dovelo do ludila. Nestrpljivo je dignuo plavu haljinu svjetlucavih šljokica, nagnuo Helgu na zid. Dok je ona jezikom tražila vrhove usana, svojim dugim koštunjičavim prstima i noktima pod lakom boje višanja, prebirala po njegovim ramenima, On, dojučerašnji dobar prijatelj, odjednom joj je skinuo crne čipkaste gaćice, pipkajući je među uskomešanim bedrima, osjećajući njenu glatku kožu. Onda kao da se svijet prevrnuo, izvijao u koloritu strasti, dok je Marcel priljubio svoja usta na njene vlažne usnice koje su ga podsjećale na neko najbolje crno vino, u trenutku je bio u njoj, ipak, učinio je to dok mu je puls odavao osjećaj koji s Leonom nikada nije doživio. Ha,je li možda zgriješio...nije imao vremena ni volje razmišljati sad o toj nedoumici. I dok je Helga stenjala u stanju blaženstva, znojna i vrela, ostavši nakon svršetka u nepomičnom položaju , leđima nagnuta na topli zid, Leona je u toaletu ridala poput nekoga kome je srce iščupano. Mogla se pobuniti, mogla je boriti se s namjerom njenog dečka i najbolje frendice... ali nijeeeeee... To je ono, zbog čega je cijeli svoj život patila, suzama ispirala ovaj je**** svijet pun laži, licemjerja, prevare, svijet u kojem se osjećala rođena kao izrod, kao uljez između svih onih cura i dečki, udatih i neudatih, oženjenih i rastavljenih. Ama baš nigdje nije mogla svrstati sebe... Osjećala se nemoćnom i u tim trenucima povlačenja nije joj pomagao ni njen široki osmijeh, njena žila kucavica.