Kolumne

nedjelja, 7. siječnja 2018.

Pramcem u sumrak


NA OTVORENOM

Piše: Jelena Miškić

Čula sam kišu. Lagano tapkajuće olakšanje od juga. Umirujuća spoznaja kako će kroz nekoliko sati biti lakše. Proći će.

Na suvozačevu sjedalu vozim vrhnje za kuhanje iako ne kuham i napola otvorenu kutiju prve pomoći u slučaju moje be plus izvan okvira.

Ako uopće bude moja...

Korisnik je privremeno nedostupan. A prije tog mehaničkog glasa osjećaj kojim grlim vjekove.

I mali literarni kutić u kojem sam zapisala ono što je već netko zapisao o ljudima koji žive s knjigama i koji noću sanjaju stranice, oni na ovom svijetu neprestano strahuju od nečega. A ne čini se tako. Krhko.

Pjesme postanka s migernom liječim dunavskim travnjacima pogledavajuć logo na kuverti.

Vjerujem kako sam čula kišu. Zvuk tapkajućeg olakšanja od juga.

Vjerujem da je to čekanje krležijanska agonija i ta bol u matorim kostima pi**** dim spram otkidanja iznutra. Čista mesarija.

Tempus ne liječi. Tempus fugit.

Nema komentara :

Objavi komentar