Kolumne

petak, 1. prosinca 2017.

Što smo ful kulturno naučili o izdavaštvu na Interliberu


Dunja Vranešević, Dobra slova



Izvor: Ful kulturno

Na ovogodišnjemu Interliberu, 40. međunarodnome sajmu knjiga i učila, uz knjige za kunu, o čemu se u medijima najviše izvještavalo, obljetnički ugođaj upotpunio je i posve novi sadržaj. U organizaciji Superbrandsa Hrvatska i časopisa Brend kultura osmišljen je program razgovora i radionica pod nazivom Ful kulturno punkt kojim su okupljeni vodeći sudionici hrvatske izdavačke i kulturne scene kako bi ocijenili današnje stanje knjige kao brenda. Pa što se u šest dana razmjene iskustava moglo zaključiti o našoj književnoj sceni? Krenimo redom.

Knjiga može i treba biti brend

Knjiga je itekako brend, što se često zaboravlja. Knjige se vani svakodnevno pretvaraju u uspješne filmove i serije, prema njima se rade turističke rute, a za izlazak novoga nastavka i posvetu autora obožavatelji znaju čekati i u redovima ispred knjižara. Na razvijanje knjige kao prepoznatljive robne marke utječu osjećaji koje ona pobuđuje u čitateljima, poistovjećivanje s likovima i dobra priča. Osim dobroga sadržaja bitan je i marketinški pristup, pri čemu je ključan čimbenik da autor i izdavač dobro poznaju publiku kojoj se obraćaju. Neospornu ulogu u tome ima i odabir dobroga vizualnog rješenja naslovnice koja u današnjemu društvu sve kratkotrajnije pozornosti nerijetko ima i presudnu ulogu u privlačenju čitatelja intrigirajući ga da pogleda i unutar korica.

Nema jedinstvene formule za uspjeh

Svaka knjiga može pronaći čitatelja, a za to hoće li ona biti uspješnica ne postoji jedinstvena formula. Čitaju se zabavna štiva, ali koja ujedno prenose i veću poruku. Veliku ulogu predstavlja i kontekst u kojemu knjiga nastaje te koliko se priča osvrće na aktualnu klimu u društvu. Važno je osluškivanje tržišta, razvijanje autora u očima publike i dobra promidžba. Prema Branku Matijaševiću (iliti guruu za kulturu) dobro predstavljanje na društvenim mrežama i blogovima može napraviti čuda, čak i kada je autor objavio knjigu bez izdavača. U njih ne treba puno uložiti da bi se dobio neki rezultat. Knjiga živi zahvaljujući povezivanju s čitateljima, a tomu pomaže komunikacija s publikom. Za razvijanje imidža potrebno je publici pružiti dodatnu vrijednost i nešto po čemu će knjigu pamtiti.

Kvaliteta mora biti na prvome mjestu

Na kvaliteti knjige treba pomno raditi i planski misliti o svim aspektima poslovanja: o kvaliteti rukopisa, prijevoda, lekture, oblikovanja korica i prijeloma, a onda i o marketingu i promidžbi. Danas su izdavači previše usmjereni na prodaju i ne pridaju dovoljno vremena razvoju utjecaja koji knjiga ima na pojedinca. Izgubila se vjera u ono što se objavljuje, a nedovoljna posvećenost pojedinomu izdanju dovodi do gomilanja knjiga u skladištu te posljedično i do narušavanja vrijednosti neprimjerenim snižavanjem cijena. Najveći je problem današnjega stanja izdavaštva trka za novcem i želja da se pokriju svi tipovi publike i svi žanrovi, umjesto da se usmjeri na osnovno – znati što se želi, objavljivati kvalitetnu literaturu i ustrajati na tome da se autore predstavi što široj publici. Novac bi trebao biti posljedica kvalitetnoga rada, ne i osnovni cilj, kako je naglasio Seid Serdarević iz Frakture.

Suradnja izdavača, kritičara, blogera i medija je nužna

Da bi se književna scena razvijala, njezini sudionici moraju u prvome redu komunicirati i razvijati ideje. Nažalost, povlači se zaključak da se glavni sudionici te scene još uvijek međusobno (dovoljno) ne znaju ili pak svatko od njih radi sam za sebe. Zašto se ljudi koji imaju dobre ideje ne bi mogli okupiti i zajedno postići veći učinak? U moru novih naslova i nedostatku vremena čitateljima treba usmjeravati pozornost te im nuditi sadržaj koji će ih potaknuti na odabir naslova u skladu s njihovim interesima. U tome ključnu ulogu imaju kritičari, novinari i blogeri. No najveći je problem što medije kultura ne zanima ili su se u potpunosti okrenuli mainstreamu te izvještavaju o knjizi samo ako je eksces. Za to vrijeme književnih kritičara kronično nedostaje, najviše zbog toga što se smatra da pisanje kritika nema dugoročnu perspektivu, barem ne novčanu, dok blogeri, kojih je sve više, vide sebe kao strastvene čitatelje koji daju preporuku, a ne kritičare koji donose stručni sud o vrijednosti knjige. Ipak, rješenje bi trebalo pronaći u suradnji jer svi na kraju dijele istu nit vodilju – ljubav prema knjizi.

Promjene su neizbježne

Smjene u izdavaštvu svi su već dobro svjesni, pogotovo od propasti Algoritma. Kao mana s neba na sceni se pojavio novi knjižarski lanac Hoću knjigu. Za razliku od nekih izdavača koji su neslavno završili, zadužujući se gomilanjem previše šarolikih izdanja koja nisu stizali promicati niti prodavati, knjižari vide sebe u prvome redu kao trgovce koji svoje knjižare zamišljaju kao dinamične višemedijske prostore s puno raznovrsnoga sadržaja kojim će privući posjetitelje da im se redovito vraćaju. Pozitivna je strana te priče to što bi se u novome odnosu izdavača i knjižara svatko trebao držati onoga što radi najbolje i suradnjom doći do rješenja za podizanje naklada knjiga, pogotovo domaćih autora koji bi u tim istim knjižarama mogli promicati svoje knjige i družili se s čitateljima, što se sa stranim autorima ovdje rijetko može.

Piše se (i samostalno objavljuje) više nego što mislimo


Bez obzira na to što se od pisanja ne može preživjeti i što se izdavaštvo još neko vrijeme neće oporaviti od velike krize, tržištem je zavladala hiperprodukcija knjiga. Danas svi pišu jer smatraju da imaju nešto za reći. Ne može se oteti dojmu da je uzrok tomu opća otuđenost društva koje pisanjem želi ponovno uspostaviti bliskost. U nedostatku odgovarajuće podrške od urednika, koji su uglavnom skloniji objavljivanju provjerenih pisaca, novi autori sve se više okreću samoizdavaštvu, a sve je popularnije i objavljivanje na blogovima i društvenim mrežama. Da bi knjiga ugledala svjetlo dana i kao konačan proizvod došla do čitatelja, rukopis mora proći sve faze izdavačkoga procesa – uređivanje, lekturu, grafičko oblikovanje unutrašnjosti i korica, korekturu, odabir naslovnice, tisak, predstavljanje i ugovaranje prodaje. U tome naizgled obeshrabrujućem procesu potrebna je velika ustrajnost, ali cilj nije neostvariv.
Fotografirao Denis Bučar
Objavljivanje je tek početak

Nadovezujući se na prethodni odlomak, u procesu (samo)izdavaštva ne može se dovoljno puta naglasiti koliko je važno imati na umu da objavljivanje knjige nije i posljednji korak. Uz kvalitetno priređenu knjigu gotovo jednako bitnu ulogu ima i primjena znanja o marketingu i odnosima s javnošću, što je potvrdila i autorica Lea Brezar, direktorica tvrtke Dhar media i glavna izvršna direktorica organizacije Superbrands Hrvatska i Slovenija, koja i sama ima puno iskustva u samoizdavaštvu. Potrebno je znati iskoristiti sve prednosti virtualnih medija kako bi se riječ o knjizi i autoru proširila. Pritom treba uspostaviti i suradnju s blogerima, portalima, književnim društvima, knjižnicama i knjižarama koje bi knjigu promicale i prodavale. Naravno, i s čitateljima koji su najvažniji podržavatelji knjige kada je prihvate. Nakon takve primijećenosti u javnosti za autora bi s vremenom zanimanje mogli pokazati i urednici. Angažman oko oglašavanja nikada ne prestaje – rezultati se postižu djelovanjem.

Kulturu treba konzumirati

Publika je željna kulture, a njezine želje trebaju osluškivati organizatori kulturnih događanja. Osmišljavajući kulturni sadržaj na brojnim i već dobro poznatim književnim festivalima i susretima, čitatelja se informira u odabiru pravoga sadržaja za sebe. Afirmiranju knjige i autora kao brenda pomažu i književne nagrade (široj javnosti najpoznatije su Tportalova nagrada za najbolji hrvatski roman i V.B.Z.-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine, ali ima ih puno više) koje su čitateljima u nedostatku medijskoga angažmana i kritičkih osvrta jedan od rijetkih putokaza kada odlučuju što će čitati. No, povlači se pitanje koliko su te nagrade uistinu objektivne. Problem je u tome što sustav još uvijek postavlja cijenu kulturi, ali bez primjerene i ravnopravne novčane i medijske podrške, dok bi kultura trebala biti dostupna svima. Veće uključivanje Ministarstva kulture u zbivanja na kulturnoj sceni stoga se naglašava kao presudno. Kako bi se malo više poradilo na pomoći dobrim kulturnim događanjima koja promiču pisanu riječ, uredništvo časopisa Brend kultura i Superbrands Hrvatska upravo su ovom prilikom pokrenuli i natječaj s novčanom nagradom za najbolje brendirani niskobudžetni projekt u kulturi.

Najviše se čitaju krimići, ljubići i Kristian Novak

Iako bi mnogi pomislili drukčije, u Hrvatskoj se itekako čita. Predstavljeno istraživanje o čitanosti pokazalo je da knjige čitaju češće žene od muškaraca te osobe višega stupnja obrazovanja od manje obrazovanih osoba, no gotovo polovici građana čitanje je omiljena aktivnost u slobodno vrijeme. Dok se knjige više posuđuju iz knjižnica, odmah slijedi i kupnja knjiga. Od žanrova najviše se čitaju kriminalistički romani i trileri, zatim romani u klasičnome smislu te ljubavni romani. Hrvatski autori sve se više prevode i na strane jezike – hrvatska književnost jedna je od pet najprevođenijih književnosti istočne Europe prema Seidu Serdareviću. S druge strane, kod nas i dalje dominiraju prijevodi stranih hitova. Ono na čemu treba temeljito raditi jest promidžba domaćih autora, koji pišu jednako dobro ili bolje od stranih autora jer se s njima čitatelji mogu lakše povezati, no hrvatska publika uglavnom radije čita strane knjige. Zbog toga se neki naši pisci okreću objavljivanju pod pseudonimom kako bi lakše došli do čitatelja. Jedini koji se trenutačno uspješnije bori protiv toga jest Kristian Novak, čiji je roman Črna mati zemla među najčitanijim knjigama. Tomu nesumnjivo pomažu i brojne književne nagrade koje promiču autora među publikom.

Kada podvučemo crtu – knjiga je za svakoga

Uz sve navedeno, ono što posebno treba usvojiti kao okosnicu za daljnji razvoj izdavaštva jest važnost zajedničkoga napora u širenju svijesti o tome da čitanje knjiga nije nešto što mora biti ozbiljno i usiljeno ili samo za odabranu elitu. Kako je napomenula Alis Marić s bloga Čitaj knjigu, svatko može naći knjigu za sebe, bez obzira je li to knjiga nekoga nobelovca, ljubavni roman ili strip. Sve su to knjige koje hrane dušu svojega čitatelja.

Iako su ovi uvidi tek početak prijeko potrebne komunikacije između svih sudionika hrvatske književne scene, nadu ulijeva to što se konačno otvoreno razgovara u društvu ljudi koji mogu i trebaju potaknuti promjene. Na kraju možemo zaključiti: ako se ovakva okupljanja nastave, kultura će možda uspjeti brže pronaći način da se izrazi. Stoga svesrdno podržavamo ovakve aktivnosti i želimo punktu Ful kulturno da doživi barem toliko izdanja koliko i ovogodišnji Interliber!

P. S. Uz sve rečeno, kao kroatistici i lektorici drago mi je bilo nekoliko puta čuti kako se i uloga dobroga lektora shvaća kao neizostavna u cijelome procesu uspješnoga (samo)izdavaštva.

Nema komentara :

Objavi komentar