Kolumne

petak, 15. prosinca 2017.

Luka Tomić | Više smo od pokreta

Kad te zagrlim
kad me zagrliš
nije stvar u zagrljaju
Naše ruke, ili su vrijeme koje se ljušti
ili prostor koji se nijemo guši

Kad te zagrlim
kad me zagrliš
učinim se prisutnim u vapaju tvoje duše
da se oslobodi okova prolaznog tijela
i moja duša sanja pad tog crnog vela
Negdje se čeka smisao koji smo mi zajedno

Kad me poljubiš
kad te poljubim
nije stvar u usnama
Usne su zbilja koja se gubi
ono što s njima tad probudiš u meni
nikad i ne zaspe u anđelima

Kad mi riječ uputiš
kad ti riječ uputim
osudili smo razgovor na zaborav
Nije stvar u riječima
s tobom letim koliko god se
neba ispred nas stvoriti može
Prepreke prevladaju uvijek oni
što ljubav svoju osnažuju i u drugima množe


Kad te dodirnem
kad me dodirneš
skrivaju se godine ispod tapeta
sliveni u sve nježnosti koje potječu iz nutrine
najavljujemo da smo više od pokreta, a dio istine

Kad sam ti sam
kad si ti meni sama
još te jasno vidim i s drugih obala
na koje sam se dao nasukati
da bi izvježbao vrijeme kad ću te morati čekati
Još me ti u samoći jasno čuješ jer sam u tebi nevidljivo more
zarobljeno u oklopu školjke koju premećeš
od oka pa do uha
da bi se zamrljala bisernim sjajem ljubavi
koja se u tebi kupa

Kad te neizmjerno volim
kad me neizmjerno voliš
slažemo se jedno po drugom kao da smo od kockica
Volim te neobuzdano, ali proklet razumom
da se na kraju dana upitam: kako ću bez tvojih okica

Sve je prostor ili vrijeme
u meni dio tebe
u tebi dio mene
ne smije biti prostor, neće biti vrijeme

O da, ljubav, ljubav je prostor prostoru
ljubav je vrijeme vremenu
ali u našem pokretu ona ubire
plodove svog rada
Kad ti bezuvjetno pjesmu pišem draga
Kad mi bezuvjetno stih oživiš moja ljubljena

Nema komentara :

Objavi komentar