Dragana Novaković | Pomajko

(posvećeno baki Mirjani)

Opet ne znam kako započeti stih
ono malo slova zgurenih u jedno
kako tebi zahvaliti na svemu
za sve ono što si učinila.

Tvoje oči umorne su i trome
u njima se vidi teret sakupljen godinama,
zamagljene zjenice odaju ti bol
kojeg osmjeh ublažava u grudima.

Znam koliko ti je teško
tvoje stare hrapave ruke
i dalje kidaju zahrđalo olovo vremena
dok tvoji koraci hitro odskaču
kao u novorođenog djeteta.

Tvoja pognuta crna ramena
još uvijek nisu klonula,
a tvoj glas i dalje veselo leluja
iako te bol već odavno ptirišće
svojim hladnim koščatim prstima.

Znam koliko me Pomajko
tvoje srce neizmjerno voli
i koliko ljubavi pružaš samo meni,
a ja ti nikada nisam pokazala
koliko mi je žao
što zbog drugih bezdušnih ljudi
nanosiš bol samoj sebi.

I opet ne znam kako završiti stih
ono malo slova zgurenih u jedno,
kako tebi zahvaliti na svemu
za sve što si učinila.