Boris Topličanec | Tebi

Tebi pišem mislima,
dok bijela soba uzdiše i sanja.
Vrtlože se zrakom,
snovi poznati,
sa mnom u samoći
dočekuju zoru.
Na blijedo crnom nebu
probuđene misli,
tjeram u kolonu.

Vatra u vjetru,
pjesma tišine.
Čežnja  baršunom protkana,
dok u tijelu
mladost u starosti,
prošlost budi.

Tebi pišem
Dok crni makovi niču.
Tamo negdje,
Gdje smo poglede u želji ukrstili.

U dahu
ponovno rađanje tražim,
u skladnosti zore,
skidam nemir,
s Alter Egom raspravljam.