Ana Narandžić | Moja mala španjolska avantura: Porto Cristo

Porte Cristo, 03.08. 2017.

Vruće je i sparno. Za Mallorcu ništa neobično. Prava odluka bi bila otići na plažu i uživati u kakvoj-takvoj svježini mora Cale Anguille. Ja se ipak odlučujem za malu „avanturu“. Idem u razgledavanje gradića i marine Porto Cristo, udaljenog dvadesetak km od apartmana gdje sam smještena.

U razgledavanje idem autobusom. Sama. Nemam s kim podijeliti radost razgledavanja. Moje suputnike mogu razumjeti. Ne žele žrtvovati popodnevno kupanje u zamjenu za preznojavanje na asfaltu Porto Crista.

Autobus čekam dvadesetak minuta s grupicom turista sa svih strana svijeta. Ne razumijemo se, ali smo shvatili da svi čekamo isti autobus. Dugo je to. Ipak, opušteni smo, bez imalo nervoze ili nestrpljivosti. Autobus dolazi. Imam spreman sitniš. Pružam vozaču. On odmahuje rukom. “No, no …”, ne želi primiti i pokazuje na škrabicu na kojoj piše: Mercy. Shvaćam i ubacujem 2 eura. Osim mene, nitko nije ništa ubacio. Zbunjena sam. Imam letak na kojem su red vožnje i cijene. Prema informaciji iz letka, 2 eura, da ne budem sitničava, cijena je povratne karte. Zaključujem – ja sam svoju povratnu vožnju platila. I veseli me da o tome ne moram na povratku brinuti. Krivo!

Iz autobusa promatram krajolik . Stječem dojam da je Mallorca jedna rivijera. Mjesta uz obalu naslagana su jedno do drugog. I svako je dobilo ime po plaži na kojoj je. Ili je obratno. Tako je i mjesto, apartmansko naselje u kojem boravim, dobilo ime po plaži. Ili je obrnuto. Cala Anguilla. Nemam informaciju da je tu stajalište autobusa, pa sam se ukrcala nedaleko od moje Cale Anguille. Netko mi je rekao da se mjesto ukrcaja zove Porte Cristo Novo. Ako je to mjesto ukrcaja, logika mi govori da će to biti i mjesto iskrcaja na povratku. Moja logika pokazala se nepouzdanom i priuštila mi neplaniranu kružnu vožnju Calama. Udoban turistički autobus vozi bez zaustavljanja do Porto Crista. U Porto Cristu se iskrcavam, a autobus nastavlja do krajnjeg odredišta. Pokušavam od vozača saznati, prvo na njemačkom, a onda znakovnim jezikom, gdje se mogu ukrcati na povratku. Dva eura su učinili svoje. Vozač, s ustima razvučenim u široki osmijeh, izlazi iz autobusa, ostavlja ostale putnike da čekaju i pokazuje neku neodređenu točku. On ne razumije ni riječ ni jednog drugog jezika osim svog, a ja ne razumijem njegov jezik. Ni dva eura, ni njegova susretljivost nisu pomogli. Sa željom da pomogne, pridružuje mu se jedna Njemica koja je čula moje pitanje. Njena pomoć mi je dobrodošla.

Kasno je poslije podne. Ne želeći propustiti autobus za natrag, obilazak sam skratila. Proučavam turističku ponudu u gradiću i fizionomije ljudi. Pokušavam u mnoštvu detektirati Španjolce. Teška je to zadaća u mjestu prepunom turista u kojem su autentični Španjolci skoro pa manjina. Puno je radnika u španjolskom turizmu iz cijele Europe. Ovi, za koje mislim da su Španjolke i Španjolci, nekako mi baš španjolski izgledaju. Crnokosi, nižeg rasta, nasmijani, temperamentni. Ima ih i mršavih i ugodno popunjenih, ali i prekomjerno debelih. Kao i svugdje u svijetu. Srdačni, susretljivi, nasmijani, ljubazni. Ostavljaju dojam da ih ništa ne može izbaciti iz takta, skinuti osmijeh s usta. Barem ne u komunikaciji s turistima. Svakom razumnom zahtjevu će udovoljiti, svaki problem riješiti. Kupila sam deterdžent za koji se ispostavilo da mi ne treba. Želim ga mijenjati za sladoled. Uz svu moju jezičnu nespretnost, a ni prodavačici ne ide ništa bolje jer ne govori ni jedan drugi jezik osim španjolskog, uspijevamo se sporazumjeti. Ja zadovoljna odlazim sa sladoledom, a deterdžent ponovno koči na polici. U cijeloj toj gužvi prodavačica je imala i strpljenja i volje za moj mali hir. Ili „kako mi je to uopće palo napamet“ rekli bi kod nas.

Uzimam si vremena za predah i na terasi u restoranu u marini jedem jedan od njihovih izvanrednih sladolednih kolača, punjen karamelom, obložen čokoladom.

Od mog stola pruža se živopisan pogled na plažu i marinu. Plaža je pjeskovita, s pijeskom do gležanja. Kao i plaža Cala Anguilla, kao, uostalom i većina plaža na Mallorci.

U vrijeme kad su najveće vrućine, na pješčanim plažama Mallorce nemoguće je hodati bos. Vrelina pijeska doslovno peče stopala. Osim ako niste fakir, čovjek koji uz ostale čudotvorne moći, ima moć da hoda po žaru. Na vrelom pijesku ja sam se uvjerila da nemam tu čudotvornu moć. Gazeći pijesak, bosa, krenula sam da se okupam u moru. Prešla sam polovicu puta, a onda sam se trkom vratila po obuću. Nije pomogla ni drvena staza uz rub plaže. Iz nje izbija još veća vrelina.

U marini Porte Cristo pravim nekoliko selfija. Nisam zadovoljna i većinu brišem. Fotografije mjesta su uspješnije.

Malo vremena što mi je preostalo za razgledavanje provodim na « rivi ». Ono što vidim jedino su trgovine, dućani s jeftinim suvenirima i ljetnim artiklima za more i plažu, s igračkama, bižuterijom, zna se otkuda, ljetnom odjećom i obućom... Prostor ispred i u trgovinama tako je pretrpan da to, u najmanju ruku, prelazi u neukus. Očito da njegovo veličanstvo EURO određuje kriterije.

Pokušavam usporediti naš Hvar i Porto Cristo. U ovoj usporedbi Hvar je luksuzni butik, a Porte Cristo zagrebački sajam Hrelić.

Svako toliko pogledavam na sat da ne zakasnim na autobus. Malo sam u strahu da ne propustim zadnji, iako imam rezervnu varijantu - taxi. Taxi nije skup, čak ni za naše, hrvatske prilike. Ili možda jest? Vožnja koja traje desetak minuta košta šest eura.

Na autobus za povratak stižem na vrijeme. Čak i malo ranije. Razočarana sam ili bolje reći nisam ushićena kao pri dolasku. Nije to onaj turistički, luksuzni, kojim sam došla. I još k tome s cijenom karte "daj kol'ko daš". Obični, gradski. Drndavi. Bučan. Po logici plaćanja "daj kol'ko daš", a ja sam, po vlastitoj logici, (sjećate se) u dolasku platila povratnu kartu samouvjereno uđem i sjednem. Neugodno mi je kad me je vozač pozvao da platim vožnju. Još mi je neugodnije što ni ovaj ne zna ni riječi engleskog ni njemačkog, a ja ne znam ni španjolski ni katalonski da mu objasnim kako je došlo do nesporazuma... U ovom autobusu ne vrijedi "daj kol'ko das" već daj kol'ko tražim. Platim koliko traži. Dva eura. On se smiješi širokim osmijehom. Vozačima na Mallorci osmijeh ne silazi s usta. Instalirani su da traju koliko traje sezona. Na vozačev upit kažem da idem u Porto Cristo Nuovo. Bila je to greška. Moje odredište nije Porto Cristi Nuovo, kako će se ispostaviti.

Ovaj gradski autobus obilazi još neka usputna stajališta. Promatram okolicu i pokušavam zabilježiti svojim mobitelom zanimljivosti, ali uglavnom bezuspješno. Moj mobitel je sporiji od autobusa. Kad mobitel škljocne, to više nije taj kadar. Autobus se konačno zaustavlja u Porto Cristu Nuovo. Zapažam da se ovdje nisam ukrcala. Zadnji putnici izlaze. Ja ne. Sva sam se unervozila od nelagode kako ću vozaču objasniti da moje odredište nije Porto Cristo Novo nego Cala Anguilla. Znakovni jezik, geste, mimika opet su bili učinkoviti. Vozač shvaća da će me voziti natrag. "Cala Anguilla? No problem, no problem", susretljivo odgovara. To je jedino što zna reći. I to je dovoljno jer ja jedino to razumijem. Pokazuje mi da sjednem. Pokreće autobus. Ja sam jedina putnica. Nadam se da ide prema mom odredištu.

Autobus kruži. Iako putnika nema, staje na svakom stajalištu. Kružna vožnje traje dulje nego što sam očekivala. Opet lovim kadrove mobitelom. Bezuspješno. Odustajem i promatram krajolik. Čuvena apartmanska naselja Španjolske. Osobito me se dojmilo jedno gradilište. Na kosini brijega, prilično udaljeno od mora, grade se apartmanske kuće. Njih, po mojoj procjeni, tridesetak. Možda i više. Sve u završnoj fazi gradnje. I sve na dlaku iste. Pitam se po čemu će se razlikovati kad budu gotove. Kamera mobitela opet je bila prespora i nemam taj kadar zabilježen. Putnika i dalje nema. Ja sam još uvijek jedina putnica. Na jednom od usputnih stajališta ipak ulaze dvije putnice.

Autobus još uvijek kruži, a u meni raste nestrpljenje. Nikako da ugledam svoju Calu Anguillu. Konačno poznate zgrade… Razveselili su me ograda od kovanog željeza, prepoznatljiva palma, fikus i kaktus ispred apartmanske kuće u kojoj sam smještena! Cala Anguilla! Vozač zaustavlja autobus točno pred mojim vratima. Koji dobar osjećaj! Vratiti se! Pozdravljam vozača, i pri izlasku šaljem mu pusu, sretna što sam konačno stigla i zahvalna na njegovoj strpljivosti i ljubaznosti.