Kolumne

utorak, 12. prosinca 2017.

Blanka Will | Ruža


Ružo, o čisto protuslovlje, slast
ničiji biti san među toliko
vjeđa.
(R. M. Rilke)

Nikada nije imala osjećaj da pripada jednom mjestu, jednom gradu, jednoj okolini, jednom jeziku, sve se to tijekom godina mijenjalo, preklapalo, kovitlalo, barušilo, a ona je kriomice zavidjela onima uraslima u tlo razgranatim i čvrsto isprepletenim korijenjem što ih nikakav, ma kako snažan vjetar ne može iščupati, možda samo zaljuljati tako da vlastiti korijen na trenutak vide iz drugačije perspektive.

Njezino korijenje je zbog čestih, više uspjelih no neuspjelih presađivanja postalo kratko, dovoljno da se primi u zemlju u koju ga se posadi pa da ruža progovori novim jezikom, čuje nove pjesme, nauči drugačije snove, one što ih sanjaju ljudi u raznim predjelima svijeta bojama i zvukovima sukladnim okolini u kojoj žive, da zamiriši drugačijim mirisima, na drugačije načine otvara latice, smjelije katkad, ponekad i ne, tako da se znalo dogoditi da pokoji zakašnjeli pupoljak sprži prvi mraz, a da se nije uspio ni otvoriti.
Počela je misliti na raznim jezicima, jedan za po kući, jedan za složene misli, osobito poeziju gdje je njezina vrsta stekla besmrtnost u profinjenim stihovima, u pjesmama što su se pjevale uz pratnju njoj nepoznatih instrumenata u zemljama gdje nikada nije bila, za kojima je čeznula svojim kratkim korijenjem ionako sviklim na promjenu. Vuklo ju je upoznati što više onoga što nije ona, a što ju dotiče na način koji sama sebi nije umjela ili nije htjela protumačiti. S vremena na vrijeme bi kao kroz odškrinuta vrata bacila pogled na vlastito srce koje bi joj se tada činilo dalekim poput glumca koji u predstavi strpljivo čeka svoj štihvort ne bi li na kraju petog čina bio zatučen i obješen o uže, što bi štovani gledatelji pak mogli samo naslutiti budući da se taj neugodan čin "zbiva" u pozadini pozornice, a publiku o događaju izvješćuje glasnik.

Prema ljubavi se odnosila s nehajem.

Nema komentara :

Objavi komentar