ponedjeljak, 25. prosinca 2017.

Blanka Will | Čovjek sa psom





Odlučila je toga dana otići u katedralu. Obukla se dobro i toplo, i debele rukavice i kapu i čizme osjećajući se habasto sa svom tom odjećom na sebi. Hrpa ljudi slijevala se prema glavnom ulazu pa joj je nekako prošla volja od sve te gužve.

Okrene se gdje bi malo prisjela. Nigdje klupe. Jedino na pragu desnog ulaza, koji je zatvoren, sjedi lik, mladog ali kao prerano ostarjelog lica, na komadu kartona. Noge mu grije pas. Ispred njega krug neke dječurlije za koju se ne zna hoće li u sljedećem trenutku opalit petardu ili ne.
Upita jel' slobodno sjesti. Kimnuo je glavom i pomaknuo se u stranu da napravi mjesta. Ne bi li premostila nelagodu promrmlja si u bradu kako bi se baš nešto moglo prigrist.  Okrenuo je glavu prema njoj. Nije rekao ništa.

Dignula se i krenula prema jednom od šatora gdje su su prodavali kobasice svake vrste (miris ulja je sveprisutan, ne može ga odagnati ni svjetlo iz tisuća lampica, ni borove grane). Uzela je dvije porcije nečega što je izgledalo iole suvislo i vratila se na mjesto na pragu malog ulaza u katedralu. Oko glavnog ulaza je mirno. Svi su već ušli.

Šutke mu je pružila vrećicu. Šutke su sjedili i jeli, pokoji zalogaj podijelivši s psom. To nešto što su jeli bilo je masno i papreno pa se sjetila da je mogla kupiti i kolu da sve to malo razbuca. Rukom je dala znak da bi valjalo nešto popiti i krenula do šatora.

Vraćajući se primijetila je da na pragu malog ulaza više nema nikoga. Osvrnula se okolo, nigdje ni traga ni glasa. Jedino se dječurlija vrzmala okolo ne znajući što bi sa sobom. Upita jednog od njih kamo je nestao čovjek. Koji čovjek, upita mladac podrugljivo. Onaj sa psom, sad je još bio tu. Nema tu nikakvog ni čovjeka, ni čovjeka s psom, mi smo tu cijelo vrijeme, odvrati on.  Luda baba, dometne drugi, možda je previše popila.

Na kartonu na kojem su sjedili opazila je da nešto svjetluca.

Poput tanke crte zvjezdanog praha.

Nema komentara :

Objavi komentar