Osjetila je nešto poput olakšanja na umornoj kičmi vlastitog života dok mu je porukom netom prije nego što je izašla na gradski trg obasjan kasnim popodnevnim zlatnim sunčanim trakama, napisala da je između njih dvoje gotovo. Činilo joj se kako ta veza uistinu nema budućnosti. Još je umorna i ranjena od prošlosti, a on doma ima ženu koju nikada neće ostaviti. Ipak, instinktivno je osjećala da je govorio istinu, kada joj je rekao kako je njegov brak još samo puka farsa na davno ispisanom crkvenom papiru.
Dok je koračala po kamenim pločama stare jezgre prema mostu koji spaja drugi dio grada, ispod kojeg teče živahna rijeka, još se jednom upitala jeli postupila ispravno. Bio joj je drag, uistinu drag, onako nježan, miran, pun razumijevanja za sve što mu je ispričala o svom životu, bolesti i tuzi koja joj je oduvijek jedina i najbolja prijateljica. Njemu, uvijek veselom i punom života, s zaraznim osmijehom na licu. Nedostajati će joj taj osmijeh, o da, zaključila je i zakoračila prema mostu.
Most je bio poluprazan, grlio ju je lagani povjetarac, dok su ljudi ozbiljnih lica žurili su prema kući nakon napornog radnog dana. Sunce se još uvijek smiješilo uz zajednički ples s povjetarcem.
Odjednom ga je ugledala. Hodao je brzim korakom, ozbiljnog lica, gledajući ispred sebe. Hoće li mu se javiti ili će samo projuriti pored njega, upitala se pomalo zbunjena, jer ovaj susret ni u snu nije očekivala. Ipak, nije si mogla pomoći. Bio je to trenutak, trenutak slabosti, trenutak koji budi nedavne uspomene. Stala je i zazvala ga je u strahu da joj se možda neće htjeti javiti. Ipak, na njezino iznenađenje, zaustavio se.
"Kamo?" pitala ga je jer jednostavno nije znala što bi drugo rekla.
"Na posao, nešto je hitno iskrslo, pa..." rekao je uz lagani smiješak, milujući joj lice pogledom.
"Aha." kimnula je i pitala: "Jesi li dobio poruku?"
"Jesam." rekao je kratko. "Ako si sigurna u to što si mi napisala, složit ću se. Nemam pravo tražiti od tebe ono što bih najviše želio."
"Aha." rekla je pomalo nesigurno. Ali ostati ćemo prijatelji, zar ne?"
"Svakako." rekao je sad pomalo tužno i pružio joj ruku: "Oprosti, žurim."
"Idem i ja. Čujemo se." rekla je sad ipak pomalo nesigurna u svoju nedavnu odluku i stisnula mu dlan, toplu i mekanu kao uvijek do sad.
Krenuli su svatko svojim pravcem. Srce joj je lupalo svom snagom, od silnog uzbuđenja osjetila je sićušne kapi znoja na licu. Na samom kraju mosta zastala je i okrenula se. Stajao je na pješačkom prijelazu čekajući da se upali zeleno svijetlo. Kosu boje pepela mrsio mu je povjetarac baš onako kako mu ju je još nedavno mrsila ona s svojim tanušnim prstima. Slomila se. Zajedno s svojom odlukom.
Prije nego što je sjela u auto, poslala mu je novu poruku. Nije mogla više čekati. Susret na mostu bio je presudan. Ipak neće moći bez njega i njegovog osmijeha, bez obzira na sve.
"K' vragu!" rekla je polu glasno i stisnula dugme za slanje poruke, gdje je velikim slovima napisala:
"Susret na mostu promijenio je moju odluku. Shvatila sam kako ipak neću moći dalje bez tvog osmijeha."
Za manje od minute stigao je odgovor. "Mostovi su ruke koje spajaju ljude. Volim te!" pročitala je s olakšanjem, dok je budućnost polako nestajala u beskonačnom svemiru.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.