petak, 15. prosinca 2017.

Ana Dumančić | Pouku i kritiku u mom romanu svatko konstruira sam


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Naslov romana „Pravi se da si normalna“ postao je fraza koja se rado koristi u prilikama kad nijedan drugi savjet ne pomaže. Na društvenim mrežama taj je naslov okidač za lajkanje, a autorica Ana Dumančić navikava se na pažnju medija, promocije i fotografe. Roman „Pravi se da si normalna“ zabavna je i ironična slika svijeta samoproglašenih duhovnih vođa, prevaranata u bijelim kutama, samodovoljnih alfa mužjaka za koje se otimaju žene koje sve ostalo već imaju, manipulatora koji grabe tuđe vrijeme da bi na kraju prisvojili novac, trijumfirajući nad naivnošću ljudi koje koriste samo da bi sebe istaknuli. Ako vam se takva stvarnost čini odnekud poznatom, to je razlog više da uzmete u ruke roman Ane Dumančić i dobro se nasmijete povezujući niti ove krimi-komedije u kojoj biste mogli prepoznati ljude iz svoje okoline, a možda čak i sebe same.

Ana Dumančić govori osam stranih jezika, vodi dvije tvrtke i živi na dvije adrese – u Zagrebu i u Denizilju u Turskoj. S Anom Dumančić razgovaramo o motivima za pisanje romana „Pravi se da si normalna", inspiraciji za glavne likove, o njezinom osobnom odnosu prema autoritetima te o običajima u Turskoj koje odnedavno opisuje u svojoj kolumni na portalu Cover.

Vaš prvi roman "Pravi se da si normalna" odlično je prihvaćen. Jeste li očekivali takvo odobravanje publike?

Roman sam napisala doslovno iz šale. Kad sam krenula pisati, nisam pojma imala da će to biti roman. Zato nisam ništa ni očekivala. Ali to se promijenilo otkad su me urednica i neki nepoznati ljudi počeli hvaliti na sav glas pa sam se umislila i sad očekujem da se ljudi zabave dok čitaju i da mi, naravno, to kažu. Sad mi je postalo jako bitno da moji čitatelji nasmiju i da im ostane onaj neki dobar okus u ustima nakon čitanja. Baš kao što je meni ostao nakon pisanja.


Najgore od svega bi mi bilo da netko za nešto što sam ja napisala pomisli da je patetično ili dosadno. To mi je noćna mora. Pisanje radi sebe i radi larpurlartizma. Masovna produkcija teksta bez samokritičnosti. Napisala sam roman za obične ljude koji cijeli dan vise na poslu i kad dođu doma treba im neko lako štivo da provjetre glavu pa se zatvore negdje i čitaju moju knjigu, a ne mogu prestati koliko im je iako to nisu to očekivali.

"Pravi se da si normalna" prikazuje manipulaciju i nametanje lažnih identiteta koji se s lakoćom održavaju u svijetu površne komunikacije. Roman se može interpretirati na više načina, ali i kao oštra, iako vrlo duhovita, društvena kritika. Jeste li namjeravali napisati satirični roman?

Ja se obožavam smijati. Ništa mi na svijetu nije draže nego čuti smiješnu ili bizarnu priču. Takve priče jednostavno upijam, kao hranu za mozak. Da ljudi znaju koliko ja pažljivo slušam priče koje oni meni makinalno pričaju, prenerazili bi se. Ali zanimaju me samo priče, a ne kritika. Ja dajem priču, a kritiku svatko sam sebi može protumačiti kako ga je volja ili kako se taj dan osjeća.

Moj je poriv da pišem o onome što je meni zanimljivo i što bi meni bilo zabavno čitati, a pouku i kritiku svatko može sam sebi iskonstruirati.

U romanu prikazujete odrastanje marljive Dunje koja od djetinjstva traži autoritet koji će slijediti, ali kad odraste postaje imuna na zanosna obećanja duhovnih vođa. Dunja je zapravo moralna pobjednica u romanu, za razliku od manipulativne Marike koja, naizgled uspješno, nameće svoju igru. Kako su nastali likovi Dunje i Marike?

Dunja je lik u koji sam ukomponirala sve neke lude osobine mojih najdražih prijateljica, sestrični, moje sestre, nekih likova iz moje mašte i iz knjiga koje sam pročitala. Ona je moja antijunakinja koja lebdi iznad svih i svega i ništa je se ne tiče jer je toliko fokusirana sama na sebe da je ne možeš ni povrijediti ni uvrijediti ni izmanipulirati. Ona je toliko slučajno moralna da je nemoralna. A Marika je njezina suprotnost. Sve obrnuto. Sve što radi je isplanirano i pomno promišljeno s ciljem da ide u njezinu korist. Slične su samo po tome što su emocionalni roboti. Dunja je previše zauzeta obavljanjem gluposti da bi se istinski povezala s bilo kime, a Marika je pak toliko zauzeta smišljanjem planova za bogaćenje da nema vremena za slabosti, makar to bilo pokazivanje ljubavi i  topline prema vlastitom djetetu.

U posveti na početku romana zamolili ste svoje prijatelje da se ne ljute ako im se učini da ste pisali o njima, jer to znači da ih volite. Je li se netko od ljudi iz vaše okoline naljutio nakon što je pročitao roman?

Budući da nema šanse da se napiše roman bez vlastitih iskustava, naravno da ima tu svakakvih istinitih priča i to nikad nisam skrivala. Kad sam proglasila da pišem roman neki moji prijatelji i rodbina su mi onako u šali priprijetili da mi je bolje da se ne nađu u romanu. Ali ja ih stvarno ne razumijem. Što se mene tiče, biti lik u mom romanu je čast. Ja samo pišem o ljudima koje volim, koji me fasciniraju, koji su mi duhoviti i zabavni, tako da je biti u mom romanu lik ili dio lika privilegija odabranih.

Roman "Pravi se da si normalna" postavlja pitanje koga slušati u svijetu u kojem padaju svi autoriteti - duhovni, profesionalni, pa čak i modni. Koji ste odgovor na to pitanje vi osobno pronašli u vlastitom životu?

Obožavam slušati što mi ljudi pričaju. Volim tu pažnju kad me netko gleda i priča mi nešto što mi je zanimljivo. Pretvorim se u uho. A kasnije često razmišljam o tome što su mi rekli i stvaram neke svoje priče i zaključke. A ponekad, u nekoj drugoj prilici, spomenem nešto što je bilo rečeno ili ispričano nekome tko je sudjelovao u istom tom razgovoru i svaki put se iznenadim kad shvatim da svatko drugačije čuje istu priču. Pa se pitam jesam li ja luda? Ili su svi drugi ludi? Koja je stvarnost stvarna? Čujem li ja dobro? Ili samo mislim da čujem? A zapravo slušam svoje misli, a ne poruke koje mi netko želi prenijeti.

Budući da živite i u Zagrebu u Hrvatskoj i u Denizliju u Turskoj i poznajete tradiciju i način razmišljanja u obje zemlje, možete li procijeniti kako bi roman "Pravi se da si normalna" bio prihvaćen u Turskoj

Turska je ogromna zemlja. Prema nekim neslužbenim procjenama ima sa svim izbjeglicama oko devedeset milijuna ljudi, samo u Denizliju i okolici živi pet milijuna, meni bi bilo dosta da i samo jedan milijun želi pročitati moju knjigu.

Za Cover pišete vrlo čitanu kolumnu u kojima uspoređujete život i običaje u Turskoj i u Hrvatskoj. Kako ste se odlučili pisati kolumnu? Jesu li Vas iznenadile reakcije publike na kolumnu o običajima u Turskoj?

Koliko znam, jedina sam koja pišem kolumnu toga tipa u medijima, a sve je počelo vrlo spontano.  Prvi članak napisala sam jer su to bile neke anegdote koje sam stalno prepričavala prijateljima i rodbini po povratku iz Turske. Vidjela sam da ljudi uživaju kad im to pričam pa sam odlučila napisati tekst, ponudila sam ga Coveru. Prva kolumna je izašla, bila je nevjerojatno dobro čitana, iznad svih očekivanja. Malo je reći da su reakcije bile odlične, ljudi, poznati i nepoznati su me zvali, komentirali i smijali se sa mnom na te tekstove onako gogoljevski, kroz suze, na to kako smo takvi kakvi jesmo, a mislimo da nismo. Tako sam dobila vjetar u leđa i napisala još nekoliko tekstova, i evo sad je to postala moja tjedna rutina.

Čak je sad došlo do toga da mi je - na moju veliku čast - turski ambasador u Zagrebu, gospodin Hizlan rekao da je dao nalog da mu se moje kolumne prevode na turski.

Nema komentara :

Objavi komentar