Kolumne

srijeda, 1. studenoga 2017.

Pramcem u sumrak XXVII.


TEATAR APSURDA

Piše: Jelena Miškić

Roditeljska kuća na Sajmištu u kojoj obitavam u najpitomijem gradu na svijetu Vukovaru sa svih strana je okružena susjedstvom novog realizma. Nekada su oko nas živjeli drugi ljudi, druge obitelji, kuće se nisu zaključavale, skoknuti slobodno po vanilin šećer ili malo kave nikada nije bio problem, kerovi nikome nisu smetali, smijeh ili plač male djece također.

Stvari su se promijenile. Mi stari Vukovarci smo kao oni Tolkienovi Enti.


Sjedim u svom dvorištu u popodnevnoj siesti, barem tako volim misliti da se odmaram u šumu lišća starog oraha i Miholjskog ljeta, mjerkajuć Milka čokoladu od tri petlja kad li u isto vrijeme počne šok šou.

Za zapadne strane dvorišta i nepoznanice žitelja susjeda kreće klanje pilića. Stvorenja trče u svom posljednjem trku i dahu dok ih po mojoj procjeni gone barem tri žene naoružane do zuba.

Sa sjeverne bočne strane dvorišta petogodišnje dijete pokušava nadglasati masakr peradi vozeći se na šarenom triciklu koji ronda nebetoniranim dvorištem glasno pjevajući dječju pjesmicu iz crtića Doktorica Pliško.

Život je paučina babljeg ljeta.

Krhka i kratka ma koliko pjevanje bilo glasno.

Nema komentara :

Objavi komentar