Kolumne

srijeda, 1. studenoga 2017.

Ankica Kale | Tuga za prijateljem




                              
                            Dr. med. Lenki Fatović


Dolazim ti često, kraj uzglavlja sjedam
i šutimo dugo u tom teškom muku,
a jesen je rana, mladi mošt miriše,
laste nas, klikčuć, prelijeću u luku.

Pričam ti o sebi, ti o sebi šutiš,
(zar se tako lako prijateljstvo briše?)
Dozivam te šaptom; u tišini čempres
samo grane nježno nad posteljom ti njiše.

Spavaj, Lenka, kažem, a grlo se suši
pa odlazim tiho da san ti ne mutim;
ti ostaješ mirna u spokoju svome,
ja, posrćuć stazom, stare rane ćutim.

Koračam, al' kuda i gdje ću to stići?
Slutnje već me guše, očaj već me stiže,
i zalud ih skrivam u ruj tvojih riječi,
kraju svoga puta svaki dan sam bliže.

Je li život, možda, samo privid, tlapnja,
samo bljesak slabi na tvrdoj ovoj cesti?
Dali ćemo, jednom, svjetlom ozareni,
u beskraju nekom ponovno se sresti?!

Nema komentara :

Objavi komentar