Pramcem u sumrak XXIX.

Robo traktorist

Piše: Jelena Miškić

Robo nije moj jedini bratić. Ali je najdraži. Iako dijametralnih pozicija razmišljanja oduvijek njegujemo poseban način komunikacije. Robo je dobar čovjek. Robo zna slušati. Iako za moje pojmove previše priča, jest da on meni govori kako ja za žensko užasno malo pričam, oboje znamo načine na koje funkcioniramo. Ako polazim s motrišta kako smo danas odrasli ljudi, prepuni životnih obveza i tlaka, on je nedavno postao ponosit otac prekrasne djevojčice, a ja više iščitavam zakonske akte i proračunsko računovodstvo od poezije, kada nas melje ovaj surovi moderan način života i kada trčimo ne znamo za čim, a nisu koncerti i utakmice kao nekad, uhvati me trta jer još do nedavno u mom srcu i mom poimanju tijeka vremena trčkaramo prašnjavim Sajmištem.

Život prolazi. Obzirom kako sam se namjerila zapisati sve neobične događaje oko svojih članova familije, bilo bi totalno nefer ne spomenuti događaj prije, ajme meni, sigurno ima već preko petnaest godina. Koliko me sjećanje služi, bilo je negdje ovo slično doba, studen sivi, maglovito jesenji dan kada sam se namjerila put Mikluševaca kod tetke po nekakve džemove, ajvare, zimnicu, koješta. Ponosna na sebe i svoje vozačke sposobnosti, lijepo sam zavezla auto ispred tetkine kuće uz cestu jer žurim. Pri odlasku na užas svih, auta niotkud. Odlazeći s trijema blijeda i s grašcima znoja misleći da je netko ukrao auto i kako će me Đuka ili nastrijeliti ili objesti za prvo drvo. Nije mi bilo ni do čeg, posebno svejedno hoće li me otac nastrijeliti ili ovo prvo s drvetom. Kako smo se svi strčali naokolo, vrlo brzo smo shvatili kako nitko nije ukrao auto. Kliznuo je u bajer. Nisam povukla ručnu kočnicu.

Malo mi je ipak bilo lakše.

Malo samo.

Robo je u to vrijeme nešto rondao po lenijama traktorom, završavajući poslove i spremajući svoju zemlju za zimski počinak.

U čas posla je izvukao auto, pozvao majstora za mali popravak i sve se začas riješilo. Kako je auto morao otati na popravku, Robo i ja smo se zaputili put Vukovara. U traktoru.
37 km/h.

Većinu puta prekrasnog krajlolika u kojem je sunce zamijenilo maglu i pokazalo svu raskoš boja jeseni u Slavoniji, ja sam kukala zbog auta, a Robo me tješio. I to je metafora našeg odnosa. Ja kukam, a on me tješi. Ima i obrnutog, ali vrlo malo.

Život prolazi. Često se vozim prema Mikluševcima. U tom selu, na katoličkom groblju pokopani su svi naši. Vjerujem kako ćemo i mi tamo završiti kada vrijeme dođe. A do tada, dok svemir ne odluči što s nama, Robo još mora napraviti štošta: još kojeg potomka, pokoju pizdariju i ispeći puno rakije.

A ja? Puno pisati.