Kolumne

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Mirjana Mikulec | Zašto volim Bosnu


Nije da osobito poznajem Bosnu; znam tek ono što sam naučila u školi iz zemljopisa i povijesti, a to nije osobito pouzdano, jer je bilo prije 45 godina, a odonda se mnogo toga promijenilo. Nešto sam naučila i iz viceva o Muji i Hasi, ali kažu da su to uglavnom predrasude.

One teške, bolne i mračne informacije iz izvještaja o ratnim događanjima i poslijeratne literature, ne spominjem ovom prilikom, nisam spremna govoriti o onome što ne razumijem. Ipak me to muči, pa sam ovog ljeta odlučila posjetiti Sarajevo.

Nisam bila svjesna koliko je Sarajevo prometno izolirano, dok nisam saznala da je vlak od Zagreba ukinut. Nisam osobit vozač, a avionska karta je preskupa i treba ju rezervirati mnogo prije nego što sam uopće bila svjesna da ću otputovati. I tako sam se ja uputila autobusom, uživajući u osmosatnom razgledavanju predjela, putnika, stajališta. Zaista sam uživala i u putovanju i boravku, osjećajući se kao doma.

No jedan me događaj, kad sam se već vratila, uvjerio da su mi i ljudi i ta zemlja bliski po mentalitetu i odgoju.

Bila sam smještena u hotelu Saraj, a boravila sam u njemu tri kratke noći, tek da prespavam i odahnem od lutanja gradom. Pri povratku, na brzinu sam se spakirala i tek kod kuće shvatila da mi je u hotelu ostao komad garderobe, jedna košulja. Tek da umirim savjest, javila sam se e-mailom na recepciju i upitala jesu li ju pronašli.

Merima, recepcionarka koju nisam upamtila po izgledu, a vjerojatno ni ona mene, odmah je provjerila i javila mi da je stvar pronađena. Sama je predložila da mi košulju pošalju po šoferu odmah idući put kad budu imali turističku grupu iz Zagreba, jer je poštom nepraktično i skupo. Zahvalila sam joj bez mnogo nade, jer ja zapravo i nisam iz Zagreba već dalje u provinciji, i s grižnjom savjesti kako sam zaboravna i rastepljiva.

Prošlo je tek nešto više od mjesec dana, kada je zazvonio nepoznati broj na mom mobitelu. Ljubazni čovjek mi je javio da će mi dostaviti paket koji su mi poslali iz hotela Saraj, u prometni ured u mom mjestu. Ni on ni ljubazna Merima nisu htjeli ni čuti o tome da sam im nešto dužna. Košulju, koju sam zamalo otpisala, nosila sam još cijelo ljeto.

Pomislila sam, u nedoumici, bih li ja to učinila nekom nepoznatom, a sigurna sam da mi to nigdje drugdje nitko ne bi učinio. I to je dovoljno veliki razlog što volim Bosnu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.