Tihana Malenica Bilandžija | Jutro

Otvaram oči. Samo što nije svanulo. Alarm još ne zvoni, ali sigurno će uskoro. Na ramenu težina. Opuštena i usnula čupava glavica ga pritišće, a njezino ujednačeno disanje čini me spokojnom. Alarm zvoni. Glavica se pomiče. Ruka, noga ... počinje meškoljenje. Dva zelena oka se otvaraju i gledaju me. Osmijeh, i kreće bujica riječi. Počinje akcija koja neće prestati cijeli dan. Ustajanje, kupaonica. Mokri ona, pa ja. Peremo ruke. Umivam se ja, pa ona...

A ne! Ta se ne bi umila nizašto na svijetu. Svako jutro je molim, nagovaram, objašnjavam zašto nije zgorega da osvježi lice, ukloni krmeljiće iz očiju, ali neda se.

Vraćamo se u spavaću sobu. Večer prije smo pripremile odjevne kombinacije za danas. Vrijeme je. Malena objavljuje: „Natjecanje je počelo!“. Natjecanje u odijevanju u kojem, naravno, ona uvijek pobjeđuje. Slijedi doručak, pranje zubi, češljanje ... cipele, jakne... i mala ruka u velikoj ruci pravac tramvajska stanica. Vidiš li ga, vidim ga ... otvaraju se vrata, tražimo mjesto. Ima ga, nema ga ... uglavnom se oslobodi.

Osvrćem se oko sebe i prepoznajem poznata lica neznanaca. To su oni ljudi s kojima sam uskladila dnevni ritam po pitanju putovanja na posao. U isto vrijeme hvatamo isti tramvaj i biramo ista vrata na koja ulazimo u njega. 

„Hoćeš meni u krilo ili sama?“

„Sama.“

„Dobro, sjedni.“

Sjela je na jedino slobodno mjesto u nizu na samom kraju tramvaja. Pogledava prema gospođi do sebe. Ugledala ga je. I ja sam ga ugledala. Ne možeš ga ne ugledati. Gleda nju, pa mene. Znam točno što misli. Hvata me panika. Možda ipak neće ...

„Mama, teta ima nos kao vještica.“

Hoće. Izrekla je to na glas. I vidim kako je fascinirana. Upravo smo sinoć prije spavanja čitale priču o Ivici i Marici i nos ove gospođe kao da je pobjegao s vještičinog lica i prilijepio se na njezino. Velik i špićast, s neizbježnom crnom bradavicom. I sama sam ostala zatečena, a kamoli neće ona.

Žena se pravila da nije čula. Tješim se da možda stvarno nije čula. Mijenjam boje u licu i nešto promrmljam u stilu sve ću ti objasniti poslije. Pričati ćemo kad iziđemo iz tramvaja. Malena se još jednom osvrnula na gospođu Nos i, iako pod dojmom, preusmjerila pogled na drugu stranu kroz prozor. Osjetila sam trenutno olakšanje i vrtjela po glavi čime joj odvratiti pozornost ako se, kojim slučajem, vratimo na temu vještice i nosa.

Zavučem ruku u džep kaputa i napipam komad papira. Izvučem ga na svjetlo dana. Bila je to iskorištena tramvajska karta. Malena je primijeti u mojoj ruci i odmah pruži svoju da joj je dam. Gleda je i pažnju joj privuku srebrno otisnuta slova „ZET“.

„Mama, što ovdje piše?“

„Zet“ – odgovorim. 

„A što je to zet?“

„To je kratica od Zagrebački električni tramvaj.“

„Nije“ – uznemireno će ona. „To je ono što baka ima... Tata je zet.“

Prasnuh u smijeh, a i nekolicina naših suputnika nije ostala imuna na ovu njenu opasku.

„Tako je. Tata je bakin zet.“ – smijući se još uvijek, odlučih zaključiti ovu raspravu.

Nekoliko trenutaka šuti, a onda upita:

„Mama, koliko još stanica do vrtića?“

Brojim ih u glavi pa kažem:

„Pet.“

To je puno. Mogu li gledati mobitel?

„Ne možeš!“

„A zašto?“

„Zato što mu je baterija pri kraju.“

„A mogu onda onaj drugi?“ – pita misleći na moj poslovni mobitel.

„Ne možeš!“

„A zašto?“

„Zato što nemam interneta na njemu.“

Lažem joj, ali za više dobro. Kao prvo, ionako mi se čini da joj previše popuštam s tim gledanjem mobitela, točnije, crtića na You Tubeu preko mobitela, a kao drugo, uvijek se posramim od svih tih nepoznatih lica u tramvaju i mislim kako si sad sigurno oni stariji, generacijski bliski mojim roditeljima,  vrte po glavi rečenice:

„Evo je. Ti današnji moderni roditelji. Daj djetetu mobitel u ruke samo da te pusti na miru. Neće to na dobro.“

Oni mojih godina: „Uh, dobro je, nisam jedina. I ova daje maloj mobitel da je ne gnjavi. Da nema tih crtića mislim da bih ponekad izludio/la s djecom.“

Oni mlađi ni ne primjećuju moju roditeljsku dramu jer su ionako zadubljeni u svoje mobitele.

„Ali mama“ - prene me njen glasić – „pet stanica je puno. Što da radim?“

„Joooj, pa nisi mi ispričala čega si se jučer igrala s Dorom“ – pokušavam joj skrenuti pažnju s mobitela.

„Neću ti reći.“ – sad već uzrujano odvrati.

Još dvije stanice. Dobro je. Dok se ovako verbalno natežemo sve smo bliže odredištu. Na vratima gužva. Probijamo se kroz nju: ja i moja torba, ona i njen ruksačić.

Tramvaj nas ispljune na stanicu i odgmiže dalje, a ja sam sretna što udišemo svjež jutarnji zrak i koračamo prema vrtiću. Još malo i ostavit ću svoju suputnicu na njenom radnom mjestu. Ali prvo još malo akcije. Utrkujemo se do ulaznih vrata i ona je uvijek prva. Promatram je dok trči, vriskuta i smije se, sve u isto vrijeme. Scenu pospremam u srce i sjećanje.

Pozdravljamo tetu Marinu. Ona joj komplementira frizuru i odjevnu kombinaciju, a Malena se sramežljivo smješka. Odlazi do svog ormarića, skida jaknu i čizmice te obuva papuče.

Zagrljaj i poljubac za rastanak i jurim na posao.