Davorka Črnčec | Zahvaljujući internetskim portalima sa kojima smo povezani, sanjari i ljubitelji lijepe riječi, čitanje je dostupnije no ikad

Foto:Roberta Radović, Vedran Vugrinec

Razgovor pripremila i vodila Gordana Malančuk

Davorka Črnčec rođena je 1975. godine u Čakovcu. Inženjer je tekstilne kemije, a radi kao voditelj laboratorija u talijanskoj tvrtki Calzedonia u Varaždinu. Piše dugo, ali tek zadnjih godina objavljuje po književnim portalima u regiji, pretežno ljubavnu i refleksivnu poeziju. Pjesme su joj dosad tiskane u desetak zajedničkih zbirki, a prvu samostalnu zbirku "Boja meda", čiju naslovnicu potpisuje njezin 17-godišnji sin Adrijan, izdaje ove godine. Pripada pjesnicima okupljenima u Varaždinskom književnom društvu i član je Impuls poezije koja djeluje u Varaždinu (osnivači: Ljubica Ribić i Milan Novak). Njezina druga ljubav je  ples.

Gospođo Davorka, nakon objavljivanja pjesama po raznovrsnim portalima, te u zajedničkim zbirkama, došlo je vrijeme za objavu prve samostalne zbirke pjesama. Kako je do toga došlo?

Imam sreću u životu osobno poznavati  prof. Slavicu Gazibara. Ona je lektorica, urednica i recenzistica moje zbirke, mentorica i kolegica po peru. Volim uvijek istaći da me ona potakla i usmjerila, savjetima i dobronamjernom kritikom vodila u mom izričaju. Puno je lakše kad postoji takva podrška koja motivira, a ujedno i obvezuje.

Dogodilo se u životu vrijeme za poeziju, za zbirku, vrijeme kada je sin polako samostalan, kada uz posao i obaveze u kući ostane vremena za čitanje i pisanje, jer riječi oduvijek stanuju u meni, uvijek sam voljela pisati, ali teško je uz današnji tempo naći za sebe energiju i prostor u danu  prenatrpanom obavezama.

Kakav je osjećaj imati "to nešto" što je samo vaše?

Držati vlastitu zbirku u ruci, na večerima poezije govoriti/čitati pjesmu iz vlastite zbirke neopisiv je osjećaj, vjerujem, svakome autoru. Držati u ruci komad sebe, moći ga pokloniti dragim ljudima... Uredno posloženi radovi između korica san su svakog autora.

Jeste pokušali naći izdavača ili ste otpočetka željeli ići u samoizdavaštvo?

Osuđeni smo na ovakav način izdavanja...nažalost. Nisam tražila izdavača, mala i neafirmirana u društvu s krnjim vrijednostima.

Želja se poklopila s mogućnostima...tako ću reći.

Nisam kucala na nijedna vrata, jednostavno sam zacrtala cilj i odradila potrebno, uštedjela i evo je, "Boja meda". Moja.

Pjesme vam obiluju ljubavnom tematikom. Koju bi izdvojili kao vašu najdražu , možda, postoji neka koja vas opisuje?

Teško je izdvojiti najdražu pjesmu, svaka je komad mene, svaka je zapisana u nekom za mene iznimnom trenutku (nekad sretnom, nekad teškom, nekad sjetnom, čežnjom il dvojbama prožetom...) Izdvojila bih možda "Molitvu" kao pjesmu koja je dala naslov zbirki, a jasno sažima moj način izražavanja: kratka forma, slobodan stih, ljubavna tematika.

MOLITVA

Titra tijelo

dok šaptom miluje molitva

koju donosiš

jutrima, večerima,

ljubeć` dječački

djevojku puti boje meda,

a kose sive igraju.

Ne dopusti nikad

da se sive kose umore

u jutrima,

a med s tvojih usana

molitvu zaboravi šapnuti

u večerima.

Ostvarili ste se kao supruga, majka, i spisateljica. Imate li još neki neostvareni cilj u životu?

Volim istaći da sam zadovoljna u životu: zdravlje i obitelj. Osim toga rijetko tko danas može reći da radi posao koji voli, da mu povrh posla ostaje vremena i energije za hobije, za ono što voli. Za mene su to pisanje i ples- najbolje terapije za dušu i tijelo. Pisati i pisati i pisati...pa neka je još koje zbirke. Neostvareni cilj...putovati, možda jednom, ako bude sreće...

Biste li se složili s tvrdnjom da je sve manje ljubitelja dobre knjige, a pogotovo da je poezija zapostavljena od strane čitatelja?

Zahvaljujući internetskim portalima sa kojima smo povezani, sanjari i ljubitelji lijepe riječi, čitanje je dostupnije no ikad. Uprkos tome, zbog ekstremno brzog načina života i trke za materijalnim mislim da se ne čita dovoljno. I sama sam od onih koji knjigu mogu u miru pročitati tek u danima godišnjeg odmora. Tada na more putuju knjiga, dvije s dugog popisa

"još želim pročitati".

A što volite čitati?

Poeziju volim. Ograničenog vremena...obično na ljetovanju budu to često preporuke portala kao što je "Čitaj knjigu" npr. Ovog ljeta je to bila "Ime ruže"...napokon. Volim da mi pod ruku dođe  Paulo Coelho, vratim se često "Malom princu", "Mostovima u okrugu Madison"...nema pravila...a najviše sam na portalima čitajući poeziju kolega pjesnika.

Koliko primjećujem, književnici hvale vašu poeziju. A što je sa čitateljima? Imate li povratnih informacija od sasvim običnog čitatelja kao što sam ja, naprimjer?

Teško je reći. U pravilu su to pozitivni komentari kolega po peru, prijatelja i kolega koji me poznaju, i upravo zbog toga razumiju pročitano. 

Često se možemo naći u nekoj pjesmi, povezati ju s vlastitim iskustvom, vjerujem da je to ključni element kod običnog čitatelja kako ga nazivate.  Ne dotakne nas sve pročitano na isti način, i moja pjesma više nije sasvim moja kad ju Vi pročitate, postaje Vaša zbog doživljaja koji Vam je dala.

Kojom biste se vašom pjesmom predstavili nekome tko nikada nije čuo za vas?

Još jedno teško pitanje, vjerujem svakome autoru...danas je to možda ova, a sutra-tko zna...

POSLIJE OLUJA

Ljubav je

kad su bore na njenom vratu

delta mirne rijeke

kojom njegova želja

svakog jutra zaplovi,

a pjege na njenom licu

oaze u kojima

svake večeri odmori.

Poslije dugih plovidbi.

Poslije svih oluja.

Imate li u planu pisati i prozu, neki roman, možda?

Nekako... me poezija odabrala. Pišem na standardu, kratke ljubavne i refleksivne pjesme slobodnog stiha. Ali tko zna...