Kolumne

srijeda, 29. studenoga 2017.

Julijana Plenča | Kada bih te umjela zaboraviti


kada bih te umjela zaboraviti,
netko drugi bi dušu ispunio toplinom,
umirio one njene najfinije nemire,
netko drugi bi osjetio tanane drhtaje,
netko drugi prišapnuo bi moru tajnu neku
i uvjerio kamičak na žalu
da je najposebniji od svih.
kada bih te umjela zaboraviti
s nekim drugim dlanom hvatala bih
prvu zraku jutarnjeg sunca,
s nekim drugim bih udisala novog jutra trag.
kada bih te umjela zaboraviti,
nekako bi drugačije mirisalo jutro,
drugačije bi zvučao kliktaj galeba,
drugačije bi kapljica rose
čekala svoj odlazak u zagrljaj sunca.
kada bih te umjela zaboraviti,
sve bi bilo drugačije,
svitanje ne bi bilo sivo,
jutro bi bilo nasmješeno,
pružilo bi neki sretan plan.
kada bih te umjela zaboraviti,
i stih bi radosno poskakivao u svojoj rimi,
kitice bi se radovale svjetlosnim sličicama,
a mačak na fotelji bi tako nježno preo.
kada bih te umjela zaboraviti
sve bi bilo drugačije,
sve bi bilo radosnije,
ovako već dosadan,
nesuradljivi zaborav,
u noć, u dugu tamnu noć,
uzalud bolan trag stihom ispisuje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.