Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Učiteljica nad učiteljicama, za Louise

Piše: Clara C.

Kao što pretpostavljam da mnogi znate, tridesetog kolovoza ove godine napustila nas je Louise Hay. Kraljica afirmacija i knjiga za samopomoć, rekorderka, superžena, učiteljica, inspiracija, prijateljica i podrška. Prvo je možda nediskutabilna činjenica, ali sve ostalo bila je za mene.

Louise je bila jedna od šest mojih najdražih učitelja. Ne bih je stavila na prvo mjesto važnosti za sebe, ali bez nje i spoznaja do kojih sam došla zbog njezinih učenja, mnogo bi stvari bilo drugačije. Bila je jedna od onih čijoj se energiji volim vraćati, jedna od onih čiji intervju ili isječak iz knjige mogu pročitati i odmah se osjećati bolje.

Još nedavno, spominjala sam je u nekoj kolumni. Kako sam zadnju knjigu koju sam čitala od nje, čitala u lipnju i kako mi je tematika bila neočekivano povezana sa događajem koji mi se dogodio u bliskoj budućnosti. A sad, zanimljivo, i ona umire.

Louise Hay bila mi je dugo samo netko čije sam ime kao dijete znala iz pjesme Ede Maajke. Sjećam se petog razreda osnovne kad nam je prijateljica u društvu pričala o njenim knjigama i urezalo mi se u pamćenje kako smo se, tako nevino djetinjasto, smijuljile na to da ona savjetuje da se svako jutro gledamo u ogledalo i govorimo si : „Dobro jutro, ljepotice!“  Sad mi pak pada na pamet jedna kasnosvibanjska studentska kava od prošle godine na kojoj je jedna cura rekla nešto poput : „joj, ja se bojim te lude babe.“ , dok je druga odgovorila s „ja nju obožavam“.

I nisam se tako dugo doticala s njom dok nisam shvatila što ona zapravo uči u tim svojim učenjima. Da me netko prije toga pitao nešto o njoj, vjerojatno bih rekla da je ona još jedna od onih mediokritetnih autora iz polja popularne psihologije čije savjeti zvuče lijepo na papiru, ali ništa doista ne pokrenu u nama. I tako, kad sam shvatila da središte učenja Louise Hay zauzimaju afirmacije i zakon privlačnosti, moja reakcija i entuzijazam za proučavanjem njenog rada može se sažeti onim izrazom : „Say no more (Louise, tvoja sam!)!“ 

Moja prva intenzivna LH faza bila je u ožujku 2015., kad mi je definicija odmora bila gledati njene filmove, intervjue, predavanja i slušati audio zapise. A prva knjiga koje se sjećam kao drage, osim valjda onih klasičnih poput „Možete izlječiti svoj život“ , bila je „Pisma Louisi“ koju sam nosala naokolo sa sobom tijekom svibnja te godine. Iako mi ne bi bilo naodmet ponovno pročitati tu knjigu, neke stvari mi se ipak jesu urezale u pamćenje. Inspirirala me svojim stavom kad je djevojci koja se u pismu žalila kako ju nitko nije poljubio ili zagrlio zadnje četiri godine (pritom, mislila je na iskaze romantične ljubavi ako me sjećanje ili moja interpretacija ne vara) odgovorila kako nitko nije ni nju, ali kako su joj to bile sve samo ne najusamljenije godine života. I time je nastavila o življenju života punog ljubavi.

Inspirirala me njezina strast za životom i blagost prema ljudima. Louise mi je bila pojam onoga što osoba treba biti u svojim starijim godinama. U godinama u kojima mnogi ljudi (ne govorim o onima s ozbiljnim zdravstvenim problemima, naravno) odustanu od sebe i misle da više nemaju za što živjeti, ona me fascinirala svojom željom da uvijek nauči nešto novo, bavi se novim stvarima, zabavlja i slijedi svoju strast. Znam da sam si jednom mislila : „ako mi se bude živjelo u onome što društvo bude smatralo kasnom starošću, želim biti kao Louise Hay.“ Također,  fascinirala me svojom blagošću i ljubavlju prema svojim kritičarima. Možda se upravo zbog nje ne uzrujavam oko (radikalnih) katolika kojima je Louise poslanik s misijom sotoniziranja naroda pozitivnim mislima s boca Jane.

Također, trebala bi mi cijela knjiga da pišem o njenim afirmacijama koje volim i koje sam inkorporirala u svoj svakodnevni život. Zahvaljujući Louise, puno sam optimističnija oko posla, novaca i oslobađanja vlastite kreativnosti. Imala sam ručno napisane komade tekstova za svako od tih područja života, ali papir mi se prije nekoliko mjeseci raspao. Sad sam se sjetila da bih si ih mogla iznova napisati danas-sutra jer mi nedostaju.

Osim toga, njena izdavačka kuća Hay House definitivno mi je najdraža na svijetu. Ta je kuća iznjedrila toliko mojih najdražih knjiga i autora da je to nevjerojatno. Ako na nešto trzam kod nepoznatih knjiga, to je riječ „Hay House“ na prvim stranicama u podacima o knjizi.

Za njenu smrt saznala sam objavom Ane Bučević u kojoj joj iskazuje ljubav. Zapravo, to je za mene bio jako lijep način saznavanja za smrt nekoga prema kome osjećam tako pozitivne emocije.

I sad, dok čitam što ljudi čije je živote dotaknula pišu, srce mi je puno.

Koje nasljeđe. Učiteljica samo takva. Motivacijska govornica, spisateljica, prekrasno ljudsko biće.

Kako bi ona sama rekla :

„U beskonačnosti života gdje jesam, sve je savršeno, cjelovito i potpuno.“

Ili :

„Samo dobro stoji preda mnom.“