Kolumne

srijeda, 11. listopada 2017.

Sven Adam Ewin | Neander


Ja čučim gladan, usred grmlja gustog,
Na rubu jame, kraj mamuta tustog.
Mjesto da smamim mamuta u jamu,
Mami on mene, maminu mu mamu.

Na klimav kamen noga moja stade,
Na klimav i on. I u jamu pade.
Jama u tamu namami nas oba,
U jami oba dopadnemo groba.

Tisuće ljeta mi ležimo sneni,
Kao dva gaya, čvrsto zagrljeni.
Mračno je, hladno, u toj našoj hiži,
No fijuk krampa opasno se bliži.

Ipak se čini da nas čeka fini
Staklen brlog u muzejskoj vitrini.

Nema komentara :

Objavi komentar