Kolumne

četvrtak, 26. listopada 2017.

Suzana Marić | Zaborav vjetra


Jak mi se vjetar noćas upleo u san
Morska oluja
Bjesnila je u malom stanu
Koji je bio moj dom
U kojem nikad nisam živjela
Ali tu sam godinama bila sigurna
To znam dobro
A sad se ljuljao kao gumeni čamac
Kupljen nekad davno
Nekoj objesnoj djeci koju su nam povjerili
da se na njemu zabave
dok ne proplivaju
Djeci koja nisu bila ni tvoja, ni moja
niti naša djeca
A ti si sad taj gumenjak izvadio
iz svoje konobe pa bacio
U more
Da ih udobrovoljiš, da ih umiriš nedorasle
Ili iskupiš svoj stari neiskorišteni neispucani godišnji, možda
A da uopće nisi pogledao kut
neba u kojem se gomilaju oblaci
A da si zaboravio da su baš sva nerazumna djeca
koju ti i ja nismo imali
davno proplivala
I više se ne utapaju u meni nošena strujom i željna tvojih dodira
Da si zajedno s vodom izbacio i bebu iz kade
Zašto si onda uopće došao, vikala sam
I vikala sam ne želim te vidjeti
Odgrizala sam te riječi od sebe
Gladno
Pa iskašljavala u nesažvakanim komadima u vanjski mrak
Nije bilo galebova da ih preuzmu
Bacala sam ih u vjetar
koji je divljao
I u kojem je uz zemlju polegnuo baš sav oprost ovog svijeta
Rekla sam odlazi, odlazi zauvijek
Pa se okrenula
Da ne gledam kako izlaziš iz mog broda
I odnosiš sa sobom tek svoj zaprepašteni izraz
Onog djeteta koje se ishitreno ponadalo
Smetnuvši s uma da je muškarac
S licem mladca koje je ostarilo
Pa nisam vidjela kada si izašao
Ali osjetila sam
Cijelo nebo se smirilo tronuto
Mislila sam kako bi ga nekad utišala radost tvog povratka
A sada me poput munje svom snagom udarila ljubav
koja je utekla iz mene
I legla sam na palubu i plakala
Jer nisam te više voljela
A onda sam se probudila ovdje posve mokra
U svom brodu od izvaljane posteljine
Tijela potpuno iznurenog
Izmučenog olujom
I sjećam se dobro
I mog stana i one palube i one djece koju nismo imali
I sjećam se i tvog lica koje je ostarilo
i znam da je jednom bilo moje i da
sam ga ludo voljela
Jedino
Jedino ne znam tko si ti
Tko si
Ti?

Nema komentara :

Objavi komentar