Igor Petrić | Duboki zaron

-Govoriš li engleski?

-Neeeee! Upravo govorim hrvatski. Zašto? U čemu je tvoj problem. Razgovaram s tobom već dvadesetak minuti i ti ne raspoznaješ jezik kojim govorim.

-Nisam mislila na to. Nego onako. Govoriš li engleski? Znaš!

-Ne, ne znam i opet ponavljam. Govorim hrvatski, a ako je to tebi neki problem, samo daj, navali. Pričaj jezikom kojim hoćeš. Ma ne moraš ni jezik koristiti. Koristi ruke. Koristi noge samo ih prije toga operi jer miris, odnosno smrad koji proizvode i nije baš nešto za poželjeti.

-Ti si stvarno blesav. Koji ti je …?

-Meni? Meni? Koji je tebi vrag!? Što si umišljaš? Što znače ta pitanja kojima me opterećuješ. – iznerviran pitanjima Albert je jednostavno udahnuo poveću količinu zračne mješavine, uzeo nešto molekula kisika, a ostalo …, ostalo bacio, pardon ispuhnuo od sebe u pravcu Barbare koja je i dalje nezainteresirano gledala u prazno. Mislim, gledala kroz prozor, jer joj Albert nije odgovorio s kim to razgovara, pretpostavljajući da zna, jer …

-Zašto ne prekineš. – promrmljala je nezainteresirano.

-Koja gnjavaža. Ja bih sklopila već nakon nekoliko sekundi. – Mrmljala je Barbara, gledajući još uvijek zelenu krošnju pajasena u susjednom dvorištu. Ljeto je na izmaku, ali lišće se još uvijek zeleni kao da je kasno proljeće.

-Možda zbog kiše, koja je napokon pala. – Promrmljala je.

-Molim? – pitao je Albert začuđeno.

-Oprosti! Čekaj malo, Barbara me nešto treba. Čekaj!

-Ništa, ništa. Samo ti brbljaj s kim već brbljaš.

-Ali … vidiš da sad ne mogu. Znaš i sama kakav je sugovornik.

-Neeee. – Odbrusila je Barbara, izgovarajući onako poludugo ironično NE kojim se daje do znanja da te baš briga za opravdanja, baš briga za sve.

-Zašto bih ja to morala znati. Ne znam. Ne znam s kim raspravljaš već pola sata. – Odgovorila je i razočarano, i ljutito, srdito i pomalo prkosno. Rekla i duboko udahnula nataloženi bijes i ljutnju. Naime, trebali su otići van na kavu, prošetati, a on brblja već pola sata. Ustala je i otišla u pravcu kupaone. Albert ju je začuđeno gledao, mašući rukom u kojoj je držao slušalicu, dajući joj do znanja da je, eto nemoćan.  Nešto je kao govorio, ali zvuk nije izlazio iz njegovih usta. Kao da je rekao – imaj razumijevanja, samo što nije završila, još samo malo. Barbara je mahnula rukom i otišla do kupaone. Zatvorila je vrata i zaključala se, što je radila samo kad je bila jako, jako ljuta, bijesna, i ljuta i bijesna istovremeno. Umila se i to nekoliko puta, jer voda je u ovo doba godine još uvijek mlaka. Odmaknula se od lavaboa i sjela na rub kade. Ne trepnuvši desetak minuta gledala je kroz svoj odraz u ogledalu. Kroz svoju siluetu, besadržajnu ljušturu golog tijela. Možda je danas jedan od onih dana kad … ma što poduzeli, što napravili, ništa neće ispasti dobro i tad je bolje odustati od svega, svih unaprijed smišljenih zadataka, svih unaprijed dogovorenih dogovora za zajedničke izlaske, druženja, unaprijed isplanirane posjete prijateljima ili jednostavne susrete s drvećem u parku, jer danas je danas, jednostavno jedan od onih dana kad treba ostati doma, treba preživjeti bez upadica sa strane.

-Treba preživjeti još jedan dan. – Rekla je razočarano, kao da ne vjeruje svojim riječima. Kao da ne vjeruje svojoj važnosti u svijetu, svom razumu.

-Treba, treba …– Drhtavim glasom pokušala si je objasniti situaciju u kojoj se našla, ali ništa ju nije moglo vratiti na početak, resetirati na tvorničke postavke, jer tvornice više nema. Pokopana je u zajedničku grobnicu snova o nekom tamo životu, neke zamišljene persone kojoj sve od ruke ide i ništa joj ne može stati na put.

-Treba, treba … ponovila je još nekoliko puta, stišćući rabljeni žilet kažiprstom i palcem lijeve ruke. Kapljice krvi, nevjerojatnom lakoćom, padale su svuda. Malo prema gore, malo prema dolje, prateći suze, jer kupaona se počela okretati nevjerojatno brzinom, dovodeći gravitaciju u stanje mirovanja i nevjerojatne tišine. Tišine u kojoj su se jedino kapi čule. Kap… kap po kap ... sad na plafon, sad na podne pločice, odzvanjale su tupo, tup tup, tup tup, sve dok se nisu u jezero pretvorile. Veliko i duboko crveno jezero krvi i suza. Skočila je! Zaronila duboko u more sna. Velikog, crvenog i plavog, bistrog sna o kojem je sanjala još kao mladunče delfina.

-Barbara! Barbara otvori. Samo što nisam završio. Spremi se! Idemo?! – rekao je Albert držeći ruku na mikrofonu slušalice, dok je Barbara u dubini duše vlastitog jezera sna plivala slobodno. Plivala i ronila duboko, iskakala na površinu prskajući bijele zidove kapljicama života. I okretala se kao list na vjetru, kao mjehurić zraka u uzavreloj tekućini. I padala je duboko i uzdizala se visoko iznad oblaka. I sve je mogla u tom trenutku sna, dok je, iritantan glas nije prekinuo.

-Što hoćeš? – rekla je glasnije no inače.

-Pusti me na miru. Vidiš gdje sam.

-Vidim vidim … Me ne tebi. Tebe ne vidim. Da mama! Dobro mama. Razumio sam mama. Čujemo se mama. Pozdravi baku i susjedu Đurđu. Znam, znam i jaaa teeebe … vo…hmrm-lj, mrmlj, kaš-lj, kaš-kaš kaš-lj … – Promrmljao je kašljući Albert čudnovatim, iskrivljenim glasom, opušteno, nezainteresirano i ushićeno, istovremeno smijući se kao dječarac i mršteći svoje lice do neprepoznatljivosti, ali zadovoljan. Napokon će završiti razgovor s jedinom ženom koje se, recimo to diplomatskim rječnikom „bojao“, kojoj nikad nije spustio slušalicu, nešto suvislo i otvoreno rekao. Netko će reći iz poštovanja, netko će reći da se još nije odlijepio od njezine suknje, ali njega to nije diralo, jer uglavnom je nosila hlače i da … bila mu je mama i neka govori tko što hoće. Mama je mama. Nije joj puno toga ostalo od kad je stari umro. Jedino još njega može nazvati. Sreća što je predaleko jer da bi došla, a on joj, iz taktičkih razloga, iako je više puta obećao, neće poslati novac za avionsku kartu. Jednom mjesečno može otrpjeti tih sat vremena monologa. Dosadnog, ponavljajućeg, uvijek istog monologa koji ponekad prekine nekom upadicom, ne bi li usmjerio razgovor svršetku, ali efekt je drugačiji. Uvijek drugačiji i priča se tad samo razlomi i počne ispočetka.

-Barbara. Idemo.

-Meni se sad baš i ne ide. Idi sa svojom mamom.

-Da! Naravno! Samo ti provociraj. – rekao je Albert.

Barbara je otvorila vrata i Albert je, isprva oklijevajući, ipak ušao.

-Što? Što ti je to s rukama? Što to držiš? Super, posjekla si se sa žiletom.

-Upssss! – Rekla je Barbara, još uvijek držeći žilet kažiprstom i palcem koji je pronašla na podu kupaone pored lavaboa.

-Vjerojatno mi je jutros ispao, htjela sam ga spremiti, ali sam … znaš već zadrijemala. Kratko! Stvarno. Vjeruj mi. Skroz maaalo, malo, malo, a ti si pričao i pričao sa svojom mamicom i ja sam … 

– Naravno! Još je jednom, onako po prave, širom otvorenih usta zijevnula „iz petnih žila“ kako bi nadoknadila kisik potrošen u snovima i rekla:

-Idemo!