Izgubila sam priču o balerini, izgubila sam pogled s balkona, izgubila sam sjećanje na zvuk gitare i ne razlikujem više glasove, koji dolaze k meni s drugih balkona.
Sjećanja su mostovi do mračnih rupa u kojima ću se jednoga dana i ja izgubiti. Nitko ne zna gdje nestaju ljudi kakvi smo bili nekada, zašto se rijetko kada susretnemo i gotovo nikada ne prepoznamo. U rupama nestaju slike, događaji, balkoni pa i cijele ulice.
Priču bih ipak trebla ispričati nekome tko se sjeća. Ali ja više ne znam nikoga, tko bi se mogao sjetiti moga balkona i moje ulice.
Još uvijek kad zatvorim oči vidim taj plavi balkon okrenut prema Istoku. Tko zna postoji li još uvijek takav u toj ulici, podignut od zemlje taman toliko, da možeš bez posljedica skočiti na mekanu travu. Od balkona se prema zapadu širi veliki grad, užurbanost i život. Ujutro vidim sunce kako se podiže, plavo nebo između zgrada i djetelinu s četiri lista. Dolaze mirisi s latica procvalih jabuka iz voćnjaka, zuje pčele, ali udišem i dim iz nedalekog tvorničkog dimnjaka. Sunčaju se djeca na prvom proljetnom suncu bosih nogu, poredani poput lastavica na žici. Zaboravila sam im imena, lica, boju kose i razgovore. Sjede na toplom balkonskom limu i mašu bosim nogama. Koliko imaju godina? Kako se igraju? Čemu se smiju?
S balkona domahujem onima koji trče da me pričekaju. Drugima vičem, požurite, čekam vas!
Ispod balkona, kao na pozornici, šarena zmija pješaka s glavom na tramvajskoj stanici, žamor, kočenje autmobila. Izmjenjuju se likovi prolaznika s raznobojnim torbama i kišobranima. Ljudi mijenjaju odjeću, šminku, boju kose, one koje drže za ruku. Neki izgube kosu... a nekih samo nema. Provirim na balkon da vidim kakvo je vrijeme, treba li mi kišobran, koje je godišnje doba, što je moderno, tko koga prati u školu. Čujem reske udarce kiše po balkonskom limu, zvuk noćnog tramvaja, a u zoru dovikivanje radnika i metalni zvuk kanti za smeće.
Usporava vožnju jedna bijela vespa. Dvoje silazi polako, ona jednom rukom zabacuje kosu, on sprema ključ u džep. Naslanjam se s obje ruke na toplu ogradu balkona. Ne prepoznajem lica, ne čujem razgovor.
Ljudi odlaze i dolaze. Neki ostave svoje nove adrese, neki samo nestanu.
Imam mornarsku haljinu i sunčane naočale. Imam široku zelenu suknju u kojoj se vrtim poput ringišpila. Imam deset godina, bijele dokoljenke i crvene točkice na suknji. Vrtim se i poskakujem s noge na nogu u ritmu zamišljene glazbe. Imam razbijena koljena. Pjevam refren My Lady D'Arbanville, why do you sleep so still? Dugo ne mogu zaspati.
S balkona gledam ulicu, gledam noćno nebo, zvijezde, mjesec.
Svako popodne smijeh, galama, dozivanje, netko plače, netko mora kući, netko traži ključeve.
S balkona pratim lijepu crvenokosu ženu na visokim petama. Jako je našminkana. Crvenu je kosu podigla visoko na tjeme, onako kako to rade balerine. Svi misle da je balerina iako nitko nema pojma što ona zapravo radi. Crvenokosa se najprije zaustavi na vrhu stepenica, a onda pregleda ulicu kao netko tko očekuje pljesak publike. Pažljivo pretražuje po prozorima, balkonima, pločnik s jedne i druge strane ulice. Očekuje nekoga? Tek kad skupi dovoljan broj znatiželjnih pogleda, graciozno se spušta po stepenicama. Nikome se ne obraća, ne razgovara, samo se smješka. Uvija se u bokovima u nekom usporenom ritmu. Hoda ravno zamišljenom sredinom pločnika. Svi joj se izmiču. Ispred nje nitko, iza nje nitko, sama je, kao na pozornici. Hodamo za njom pogledima sve do tramvajske stanice. Želim biti crvenokosa. Listam časopise i vidim crvenokosu u baletnim papučicama. Ukočeno hodam na vrhovima prstiju s knjigom na glavi. Nesigurna sam, držim se za ogradu balkona.
S obje ruke hvatam knjigu, zaboravljam kako treba hodati. Bole me ukočena koljena.
Trebala sam ostati na tom balkonu i vježbati hodanje na prstima. Trebala sam bolje čuvati priču o balerini, bolje zapamtiti lica, trebala sam, ipak možda, postati crvenokosa balerina.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.