Kolumne

srijeda, 4. listopada 2017.

Miroslav Pelikan | Caracas II


Zašto Caracas?
Ne znam, valjda mi se sviđa ime toga dalekoga grada iza svih mora i rijeka, vjerojatno samo to jer lijepo je ime Caracas
Prije gotovo dvadeset godina možda sam mogao postati novim građaninom tajnovita grada
Mogao sam živjeti s nepoznatim ljudima, vjerujem da bi mi vrijeme pomoglo da ih barem djelomično upoznam, barem da im zapamtim imena ako ne lica
Svoj bi stari život ostavio, pohranio u knjigu uspomena, povremeno je otvarajući kako bi se provjetrila i kada mi se Caracas ne bi sviđao, ali to bi bilo rijetko jer bi me Caracas srdačno grlio nakon takvih svađa i ja bi mu se prepuštao, ne misleći na sutra
Ali, zaslijepljen omamljivim mirisima rajska vrta, ostao sam, niti ne sluteći koliko ću kasnije očajno snatriti o dalekom gradu
Glava mi je u oblacima Caracasa a noge, noge su mi čvrsto ukopane u zlatni pijesak rajskog vrta ne puštaju me, zrnca mrmore, pripadaš nama a ne oblacima, nama i samo nama
Prije i ne čini se tako davno, prije nekih petnaestak ili više godina, pozvali su me na brod koji plovi u nepoznato, dok je vreli pijesak ustrajno grijao moja stopala, žestoko se sljubljujući s mojim prstima, koji su se instinktivno pomicali i lijevo i desno, ogrijani
Brod je otplovio, moje je ime prekriženo, ostao sam, duboko vjerujući u ispravnost odluke
Vrijeme me sustiže i šapuće, Caracas, Caracas, Caracas
Sklapam oči i jasno se opažam u polumraku španjolskih trijemova, u mnoštvu, u buci, da, to sam ja, neki drugi ja, znojan, s mokrom košuljom, ispijam piće, osjećajući blizinu žene koja sjedi pored mene, smiješim joj se, ona se zagleda u moje oči, primičući se bliže
Caracas, to je Caracas i netko drugi tko sliči meni, dok ovdje sjedim u rajskom vrtu tonući u zlatni pijesak sve dublje

Nema komentara :

Objavi komentar