Dan je jesenje sunčan. Vikend u našem stražnjem dvorištu uoči Dana neovisnosti. Uz našu kapiju još je jedna hrvatska zastava na drugoj kući s lijeva. Na stolu brdo oraha. "Pit ćemo kavu i čistiti orahe" - kaže mirno,- "hajde skuhaj". Dok čekam da voda za kavu provrije, kroz prozor gledam sijedog starca kako na na jednu stranu sasvim uredno stavlja posudu punu oraha, po sredini novinski papir za ljuske koje ćemo lako kasnije pokupiti pokupiti i baciti u smeće i j...ednu praznu posudu u koju ćemo staviti očišćene orahe. Voda kipi. Dok miješam crni napitak, ponovno gledam kroz staklo i pitam se... tko je taj čovjek?
"Sunce brzo sjeda, 'ajde, 'vataj se posla!" - govori mi dok šalicu stavljam ispred njega, škilji preko oka- "lijepa je ova jesen". I naglo zašuti.
"Hoćeš li mlijeka?" - pitam ga i sjedam nasuprot.
"Moje godište odlazi"- mirno će, uzme dva oraha u ruke i zdrobi oba bez prevelikog napora.
Srkne gutljaj pa odvajajuć ljusku od ploda nastavi: "Strašno mi postaje svejedno."
"Daj nemoj tako" - žicnem se. "Dan je lijep, dobro smo ručali, očistit ćemo orahe, sutra napravimo baklave i nije ti svejedno!" - srknem i ja gutljaj " Bah...preslatka je!"- dodam nesretno.
"Neka, takva i treba biti za popodne" - još je uvijek siv i neraspoložen.
Uzimam orahe i pokušavam ih u svojoj ruci zarobiti, ali ne ide. Uzimam kliješta za drobljenje i stišćem svom snagom, opet ne ide. Otac me sumnjičavo promatra. Nervozno promatram tvrdoglavi orah, dignem nogu od metalnog dvorišnog stolca, namjestim nepokorenu ljusku direkt ispod i sjednem svom težinom. Ljuska prsne u bezbroj komada.
Gleda me sijedi starac u čudu :"Tako mislim da nećemo imati baklave sutra."
Odmaknem stolicu i zabrinuto kažem:"Ostala samo crtica".
Uzdahne. "Godina rođenja, godina smrti, a između crtica. Vidiš. ..ta crtica, to ti je život. Crtica i ništa više."
Jesen je. Treperi dan preko vukovarskih krovova, tiho je u susjedstvu. Pas mirno spava podno njegovih nogu.
Grlim svog oca, sijedog starca u međuvremenu.
Kažem:"Jako te volim...pa i za cijelu crticu". Stisne mi ruku na ramenu i odšeta podno višnje. Jesen je...u odbrojavanju.
"Hoćeš li mlijeka?" - pitam ga i sjedam nasuprot.
"Moje godište odlazi"- mirno će, uzme dva oraha u ruke i zdrobi oba bez prevelikog napora.
Srkne gutljaj pa odvajajuć ljusku od ploda nastavi: "Strašno mi postaje svejedno."
"Daj nemoj tako" - žicnem se. "Dan je lijep, dobro smo ručali, očistit ćemo orahe, sutra napravimo baklave i nije ti svejedno!" - srknem i ja gutljaj " Bah...preslatka je!"- dodam nesretno.
"Neka, takva i treba biti za popodne" - još je uvijek siv i neraspoložen.
Uzimam orahe i pokušavam ih u svojoj ruci zarobiti, ali ne ide. Uzimam kliješta za drobljenje i stišćem svom snagom, opet ne ide. Otac me sumnjičavo promatra. Nervozno promatram tvrdoglavi orah, dignem nogu od metalnog dvorišnog stolca, namjestim nepokorenu ljusku direkt ispod i sjednem svom težinom. Ljuska prsne u bezbroj komada.
Gleda me sijedi starac u čudu :"Tako mislim da nećemo imati baklave sutra."
Odmaknem stolicu i zabrinuto kažem:"Ostala samo crtica".
Uzdahne. "Godina rođenja, godina smrti, a između crtica. Vidiš. ..ta crtica, to ti je život. Crtica i ništa više."
Jesen je. Treperi dan preko vukovarskih krovova, tiho je u susjedstvu. Pas mirno spava podno njegovih nogu.
Grlim svog oca, sijedog starca u međuvremenu.
Kažem:"Jako te volim...pa i za cijelu crticu". Stisne mi ruku na ramenu i odšeta podno višnje. Jesen je...u odbrojavanju.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.