Mira Jungić | Nikoga više nemam o kome bih pjevala pjesme

Još jučer u mirisu cvijeta
oćutjeh tvoj dragi lik
i u očima tvojim
ugledah svoje oči.

Al' to trenutak bješe
sunčeva toplog sjaja
jer crni ponor bez nade
čežnju mi proguta svu.

Nikoga više nemam
da o njemu pjevam pjesme
i nikog tako dragog
da o njemu snivam sne.

I sada kad sve je prošlost
kako da živim sama,
bez sunca kojeg mi velom
dnevno prekriva tama?

I kako, kad misli mi plaču
suzama prozirnim, čistim
i beskonačno se vraćaju
uvijek očima istim?

Nikoga više nemam
o kome bih pjevala pjesme
i nikog tako dragog
da uz njega snivam sne.

Preda mnom pusta je cesta
kojom još moram proći,
u duši noseći tebe
kroz sve moje dane i noći.

Mira Jungić