Kolumne

subota, 21. listopada 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Čovjek s dva lica

Piše: Božana Ćosić

Nakon svih muka, razmišljanja, nesanica i čega ne, pribrala sam se, duboko udahnula i čvrsto odlučila uhvatiti se za svoju snažnu stranu. Neću kukati, razbijati glavu, od toga uistinu nema ništa, umjesto toga krećem u akciju. Premda malo nevoljko s obzirom na to da će mi pomoći Boris, ali nemam mnogo izbora.

Dogovorila sam sastanak s Antonijom upravo na kontu moje slabe strane, odnosno, priče o jadnoj, tužnoj i slomljenoj djevojci.

Ne volim laži i glumu, ali ovoga puta cilj opravdava sredstva.

Našli smo se u jednom mirnom kafići i odmah sam počela kukati, a čak sam u jednom trenutku i zaplakala. Glumila sam da nemam pojma što se događa, da sam totalno izgubljena u svemu i suptilno mu dala do znanja da u meni postoji i sumnja, da jedan dio mene ne vjeruje Hrvoju i da postoji mogućnost da prekinem vezu s njim. Naravno, to nije bila istina, ali djelovalo je, barem tako mislim.

Nije me nakon moje drame počeo tješiti i opravdavati Hrvoja, naprotiv, počeo je o njemu govoriti kao o potpunom strancu, a time mi je itekako dokazao da nije čist i da je Boris najvjerojatnije u pravu. Rekao mi je da nikada osobu ne možemo poznavati dovoljno i da nas, eto, iznenade. Bio mu je prijatelj, najbolji prijatelj, a na kraju je saznao da je to prijateljstvo bilo lažno, jer prijatelji su otvoreni i ne lažu. Dakle, išao je na to da ni on zapravo ne zna što se događa i da je jednako kao ja iznenađen, razočaran pa i tužan zbog svega. Da sam naivna, pomislila bih da je stvarno slomljen zbog saznanja o Hrvoju.

A onda je okrenuo ploču i oštro se obrušio na Hrvoja. Hrvoje je odjednom postao bezobrazan i neodgovoran. Radio mu je iza leđa ni ne pomišljajući da bi zbog te užasne stvari mogao nastradati njegov najbolji prijatelj. I što je najgore, uvjeravao me je da mu je to vjerojatno bio cilj – htio je da Antonijo nastrada, odnosno, da sve što se sada njemu događa padne na njegova leđa.

Kakva priča! I kakva preobrazba najboljeg prijatelja!

U tim su mi trenucima Borisove riječi dobile novi smisao i postale čvršće od čelika. Zbilja je Antonijo nešto skrivao, a to nešto  je zasigurno bilo ono što je rekao za Hrvoja.

Ali, bilo je teško izvući nešto konkretno. Koliko god se trudila nisu postojale riječi koje me ne bi izdale. Morala sam i dalje glumiti da ništa ne znam i uvući se u novu ulogu – okrenula sam se Antoniju. Povlastila sam mu i nagovijestila da sam na njegovoj strani, to jest, da vjerujem u njegovu priču i da ću se držati njega. Na sreću, nije me prozreo i stekla sam dojam da sam zadobila njegovo povjerenje...

Nježno mi je dotaknuo ruku i rekao: „Znam da ti je neopisivo teško, ali to je život. Ljudi nas razočaraju, prevare... ali ipak postoje i oni koji nas razumiju i koji će nam pomoći. Dok se ova situacija ne raspetlja, pa i poslije toga, znaj da možeš računati na mene. Pomoći ću ti da prebrodiš ove užasne dane. Proći će, a onda, istina će izaći na vidjelo.“

Da, rekla sam u mislima. Proći će i jedva čekam da istina izađe na vidjelo.

Nema komentara :

Objavi komentar