Cvijeće od Majakovskog

Najdirljivija povijest u životu pjesnika Vladimira  Majakovskog dogodila se u Parizu, kada se zaljubio Tatjanu Jakovljevu.

​Nisu imali ništa zajedničko.  Ruska emigrantkinja, oblikovana, usavršavana i odgojena na stihovima Puškina i Tjutčeva, nije shvaćala ni riječ od isjeckanih, žestokih, neobičnih stihova modernog pjesnika sovjetskog  "ledolomca" iz Sovjetskog Saveza.

U suštini ona nije shvaćala ni jednu njegovu riječ - čak ni u stvarnom životu. Divlji, bijesan, bezrezervan, živjeći zadnjim dahom, on ju je uplašio svojom neobuzdanom strašću. Nije je dirnula ni njegova pasja odanost, nije je facinirala ni njegova slava. Njeno srce je ostalo netaknuto.

I Majakovski se vratio sam u Moskvu.

Od ove munjevite i neodržive ljubavi njemu je ostala tajna tuga, a nama čudesna pesma: "Pismo Tatjani Jakovljevoj" sa riječima: " Uprkos svega jednom ću te dobiti - samu ili zajedno sa Parizom!"

Njoj je ostalo cvijeće.

Sav honorar od nastupa u Parizu Vladimir Majakovski je stavio u banku na račun poznate pariške cvijetne firme pod jedinim uvjetom da nekoliko puta tjedno isporučuju Tatjani Jakovljevoj buket najljepšeg i najneobičnijeg cvijeća - hortenzija, parma ljubičica, crnih ruža, čajevka, orhideja, astera ili krizantema.

Renomirana pariška kompanija dobro je ispunjavala uputstva ekstravagantnog klijenta - i od tada, bez obzira na vremenske prilike i godišnje doba, iz godine u godinu na vratima Tatjane Jakovljeve kucao je isporučitelj s buketima fantastične ljepote uz jednu istu frazu: "Od Majakovskog.".

Majakovski je umro '30-e godine - ta vijest ju je zapanjila, kao udar neočekivane jačine. Već se privikla na to da on redovno ulazi u njen život, već se naviklana saznanje da je on negdje tamo i šalje joj cvijeće. Nisu se viđali, ali činjenica da postoji čovek, koji je toliko voli, utjecala je na sve što joj se događalo: kao što Mjesec u različitim stupnjevima utiče na sve stanovnike zemlje, samo zato što stalno kruži oko Zemlje.

Nije čak ni znala kako dalje živjeti bez te bezumne ljubavi, rastopljene u cvijeću. Međutim, u uputstvima koje je ostavio zaljubljeni pesnik cvijetnoj kompaniji, nije bilo govora o njegovoj smrti.

Sutradan na njenom pragu pojavio dostavljač s prelijepim buketom i istim rečima:" Od Majakovskog.".

Kaže se da je velika ljubav jača od smrti, ali ne uspijeva svakome da otjelotvori ovu izjavu u stvarnom životu. Vladimiru Majakovskom se to dogodilo.

Cvijeće su donosili i '30-e godine kad je umro, i četrdesetih, kada je već bio zaboravljen.

Tokom Drugog svetskog rata, za vrijme njemačke okupacije Pariza, ona je preživjela samo zato što je prodavala na jednom pariškom bulevaru te raskošne bukete.

Pošto je svaki cvijet bio "ljubav", bukvalno su je tijekom nekoliko godina njegove riječi ljubavi spasile od gladi. Potom su savezničke snage oslobodile Pariz, zatim je zajedno sa svima plakala od sreće kada su Rusi ušli u Berlin - a buketi su joj i dalje stizali.

Isporučitelji su joj starili pred očima, smjenjivali su ih novi, i jedni i drugi su već znali da su dio velike legende - male, ali bitne. I već kao parolu, koja im daje put u vječnost, govorili su, osmjehujući se osmjehom zavjerenika: " Od Majakovskog.".

​Cvijeće od Majakovskog postalo je već i u Parizu povijest. Da li je istina ili lijepa izmišljotina?

Jednom krajem sedamdesetih, sovjetski inžinjer Arkadij Rivlin koji je čuo ovu priču u mladosti od svoje majke, bio je u Parizu. Tatjana Jakovljeva još uvek je bila živa i sa zadovoljstvom je primila svog sunarodnjaka. Dugo su pričali o svemu i svačemu uz čaj i kolače. U tom udobnom domu cvijeća je bilo svuda – kao počast legendi, bilo mu je neprijatno pitati sijedu carsku damu o svojoj romansi iz mladosti: mislio je da je to neprikladno. Ali u jednom trenutku, ipak nije izdržao, pitao je da li je istina to što pričaju da ju je cvijeće od Majakovskog spasilo tokom rata?

Je li to samo lijepa bajka? Da li je moguće da toliko godina ...

- Pijte čaj - rekla je Tatjana - pijte čaj. Žurite li negdje?

I u tom trenutku na vratima se čulo zvono ...

Nikada u svom životu nije vidio tako raskošan buket, iza kojeg se jedva vidio isporučitelj od  buketa zlatnih japanskih krizantema, koje su sličile na klaster sunca.

A iza tog ogromnog blistavog buketa čuo se glas koji je izgovorio: "Od Majakovskog"...

Autor nepoznat

Hvala za ovu priču Hani Montiljo-Gašić i Narcisi Potežica