Kolumne

utorak, 19. rujna 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Spisateljski rituali : recentna oznaka

Piše: Clara C.

Booktjuberica Kim Chance nedavno je kreirala listu pitanja pod nazivom „Spisateljski rituali“ (Writing rituals), pa je tako online zajednica pisaca i knjigoljubaca u zadnje vrijeme bila prepuna videa u kojima se ta pitanja obrađuju. Pomislila sam kako su mogla biti kreativnija (ta ipak, pisci smo!!), ali zapravo je bilo zaista zabavno odgovarati na njih. Moja najdraža booktjuberica Kristen Martin me neosobnim putem nominirala za ovo. Znam da bih se vjerojatno trebala odlučiti hoću li pisati „booktuberica“ ili „buktjuberica“, ali najviše mi se sviđa ovaj hibridni izraz. Devet pitanja i moji odgovori na njih su sljedeći:

1. Kad pišeš (vrijeme u danu, dan u tjednu i sl.)?

Rekla bih da za mene nema specifičnog vremena u kojem pišem. Ako bih htjela začiniti odgovor s prstohvatom samoironije, rekla bih – u zadnji tren. To je konstanta samo takva. Dosljedna poput gravitacije na Zemlji.

Rekla bih da volim imati luksuz mijenjanja doba dana u kojem pišem. Nekad volim sve obaviti ujutro, nekad sam produktivnija popodne, a nekad volim ostajati budna noću ili pisati prije spavanja jer mi ni u jednom trenutku u danu do tada nije „nije bilo to to“. Zato sam uvijek zahvalna kad na poslu radim u dvije smjene ili primjerice na tome što sam u srednju školu išla dinamikom „jedan tjedan ujutro, drugi popodne“ jer mi pogoduje iskusiti različita vremenska razdoblja dok radim istu stvar. Možda jednog dana otkrijem da ipak jedno preferiram nad drugim.

2. Kako se isključuješ iz vanjskog svijeta?

Kad pišem, najveća distrakcija su mi internet i buka. Mislim da mi ne treba uvijek apsolutna tišina, ali određene vrste buke mi ne smetaju, druge da. Što se interneta tiče, jako sam se puno puta uhvatila u onoj klasičnoj „samo da provjerim jednu stvar“ i u potpunosti zanemarila pisanje, i često, izgubila vrijeme za njega. Rekla bih ipak da je to stvar a) rastresenog, b) dekoncentriranog, c) nedovoljno odlučnog uma (ili kombinacije svega, tim više što se stavke pod „a“ i „b“ nadopunjuju). Kad mi se piše, kad me pisanje uvuče u sebe, ništa mi nije problem, pa čak niti biti disciplinirana toliko da ne provjeravam svake dvije sekunde nešto na internetu. A to je velika stvar za mene.

3. Kako pregledavaš ono što si napisala prethodni dan?

Znam da nije pohvalno, ali najčešće funkcioniram tako da napišem tekst, pročitam ga samo jednom da bih skenirala nepravilnosti i šaljem ga na traženo odredište tako golog, jadnog i nespremnog. To sa sobom donosi niz očiglednih nedostataka, ali... #itshowiroll. Nekad mislim da mi je tekst u redu takav i da može proći, što nekad i jest slučaj. Bez obzira, i ja sam jedna od onih koji bi ipak preporučili da tekst odstoji, ohladi se, pa da se tada radi na njemu.  Naravno, događa se i da ja uređujem, trudim se, prepravljam. Glancam poeziju, sitničarim oko mijenjanja izraza, izmjenjujem redosljed i strukturu rečenica. To znači da se to ne događa nužno jedan dan nakon pisanja komada teksta, već višekratno. Nekad  se protegne i u daleku budućnost, primjerice kod  mijenjanja stiha u pjesmi nakon par godina.

4. Kojoj pjesmi pribjegavaš kad nemaš inspiracije?

Puno booktjubera je na ovo odgovorilo specifičnom pjesmom. Ja nemam točno određenu pjesmu koja mi po receptu rješava specifičnu problematičnu emociju/stanje, i to svaki put istu. Možda je to zbog ogromne količine glazbe koju slušam (puno više od prosječnog čovjeka), pa je teško izdvojiti samo jednu ili par pjesama. Ali reći ću jednu stvar. Volim kad mi se dogodi da rezoniram s riječima pjesme na način da u njoj prepoznam nešto za što bih voljela da sam ja napisala. Obožavam kad se dogodi ta razina kemije s glazbom i riječima. To me dovodi u stanje u kojem razmišljam o najvećim dosezima ljudskog umjetničkog stvaranja (ekstremno subjektivna kategorija) pa dobijem želju da se i ja priključim na izvor iz kojeg dolaze riječi i djela koja su na najvišoj razini reprezentacija onoga što želimo postići kad nešto određeno pišemo. Dakle, kad nemam inspiracije, sjetim se najdražih stihova koje bih voljela da sam ja napisala i za koje sam sretna da postoje. Danas mi se to dogodilo s pjesmom koju sam ponovno otkrila : Sam Smith – Like I can. Te riječi su mi sve. Takvo stanje je dobro jer ako ništa, pomaže nam da ponovno želimo uspostaviti svoj „creative flow“.

5. Što radiš kad se nađeš u kreativnoj blokadi?

Otiđem. Čekam bolja vremena i posvetim se drugim stvarima. To ne mora biti nešto radikalno drukčije od pisanja. Možda čitam knjigu, možda čitam tuđe blogove i tako nešto. Slušam glazbu, pišem dnevnik (to je drukčija kategorija pisanja). A nekad ipak mora biti nešto radikalno drukčije od pisanja. Nikad se ništa dobro nije dogodilo zbog prisiljavanja i inzistiranja da se iz nespremnog i neinspiriranog čovjeka izvuče nešto dobro.

6. Koje alate koristiš za vrijeme pisanja?

Laptop, word, sticky notes na desktopu. Mobitel i bilješke. Zapise iz raznih bilježnica. Vodu, kavu. Nisam sigurna jesam li ikad pisala i pila nešto alkoholno. Svjež um. Trudim se s potonjim. Dakle, ništa ekstravagantno.

7. Koja je jedna stvar bez koje ne možeš prilikom pisanja?

Nisam pretjerano vezana ni za što u toj mjeri da bez toga ne mogu. Osim naravno, tih klasičnih stvari bez kojih se ne može pisati (olovka, kemijska, papir, word dokument). Ali volim pisati u ugodnom okruženju gdje imam sve što mi može zatrebati. Krevet ili stolica na kojoj mi je udobno, odgovarajuća temperatura, hrana ili piće, slušalice za glazbu, ćepići za uši u nuždi (iako to više koristim za učenje) i knjiga ako se počnem osjećati kao da ne znam pisati. Riječi su moćne i ljekovite, pa mi se nakon malo čitanja počinje činiti da sam u stanju koristiti se svojim materinjim jezikom u onim trenucima kad se osjećam suprotno.

8. Kako se *fuel yourself* tijekom pisanja? (žao mi je, ali stvarno ne znam kako to lijepo prevesti)

Ako se misli na hranu, nemam neku posebnu koju jedem pri ili zbog pisanja. Što se uma tiče, najljepše se hraniti i puniti čitanjem netom prije pisanja. Odmaram se glazbom.

9. Kako znaš da si završila s pisanjem?

Nekad imam osjećaj da sam rekla sve što sam htjela, nekad da više ne bih trebala ničime opteretiti tekst. Nekad sam umorna pa završim pisati bez obzira na zbiljsku dovršenost teksta. Najbolje je kad se to shvati zbog prirodnog osjećaja zaključenosti i zadovoljstva. A nekad je to i manje romantično: znam da sam gotova ako sam ispunila zadani fond riječi.

Hm. Shvaćam da volim ovaj spisateljski život.

2 komentara :

  1. Lijepo i poučno. Dok sam čitao ovaj tekst, mnogi su mi komentari padali na um. No, srećom, shvatio sam na vrijeme kako velik broj njih ne bi bilo primjereno iznijeti javno. Big lajk!

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala, Arthure. Ako poželiš podijeliti komentare, dovoljno mi vjerujući da ih tako neprimjerene neću iznositi javno, uvijek me možeš kontaktirati. :)

    OdgovoriIzbriši