Kolumne

utorak, 19. rujna 2017.

Zdenka Bilobrk | Ljeto



Zapara stiskla, sezona kupanja u punome bila jeku,
i sve živo i neživo, spasenje tražilo uz rijeku.
Djevojke u hladu vrba, od sunca štitile leđa,
prateći budno naše aktivnosti, ispod spuštenih vjeđa.
Tu i tamo, samo još pokoja pastrva nečujno vodom klisne,
Kad izvodeći salto, Marko prodorno, po tarzanovsku vrisne.

Prvašići s bocama, po livadi raspoređeni u grupe,
naganjali s vodom miševe, od jedne do druge rupe.
Pritom im spominjući popaslo žito i pohlepne mišje guze,
da je tolikom bešćutnošću zgrožen, i sam jazavac ostavljao kukuruze.
Poslije tek bi se prvašići pojagmili za manje načeti komad,
a, one prve polupečene, morali djevojkama odnositi u hlad.

Obadi već po običaju oko podneva stizali na Cetinu,
upravo kada bi krave, oblaporno uspadale u djetelinu.
Optrčavši zaobadane par uobičajenih krugova po Milinom čanju,
s mirom nastavljale preživanje, u blaženom, presitom stanju.
Kotrljani balegu kotrljali, zahvalni svjetlosti sa Mliječne staze,
ne obadavajuć isprazne dječje bajalice, kada ih uzput spaze.

Odkako su jednim potezom pera postale ugrožena vrsta,
visibabe nevoljko i bez zanosa, visile zgurene ukraj grabe.
Njihovoj ljepoti divile se jedino još zaštićene žabe,
a, vrijeme promicalo šturo, kao sam pijesak između prsta...
Bilo je nemoguće izmisliti nešto sa čime bi oduševile ponajprije sebe;
bez udivljenja djece koja ih brala, i za rastom je nestajalo potrebe.

Kada bi učiteljicama odnijeli one prve, od ponosa bi sjale
i cijeloga dana, ništa nas nisu ocjenjivale.
Mame su zbog visibaba letjele, pekle kolače pjevajući glasno,
a za opojnim mirisom šturci, svu noć ulicom, muzicirali strasno. 
Onda smo i bez napisane zadaće smijeli duže ostajati vani
a, u krevet zavlačili, sretni i zamazani.

* *

Odlažem Winnetoua i oćale, skutren u svojoj raketi,
i škiljim; na skakonici je Marko i dalje glavna zvijezda...
Da napravim salto kao i on, nemam ni u peti,
jer tu na njegovom terenu, ni nemam izgleda.
A, prošlog sam ljeta tako pljusnuo na trbuh kad smo skakali,
da su i oni miševi u rupama, od groze proplakali.

Prvašićin dobacujem-budalašići-makar mi nije do svađe,
i hitam vrh grabe do djeda mog svezane lađe.
Odvlačim je preko livade i spuštam niz Cetinu sve do vrbika,
gdje međ curama stoji i ona- lijepa kao slika...
Ukrcajem ih sve i lađa je dupkom puna.
Ugazim i sa konopom vučem uskraj, sve do piluna.

Voda je brza, neda mi naprijed, al' vučem iz inata,
i glumim da ne shvaćam zašto mi Marko, maše i lamata.
Ne šljivim ga, smrzajem se, cvokoćem, al' i ne hajem,
za onih pet minuta, cijeloga sebe dajem!
Dobijam i više, sjedam kraj nje i spuštamo se bez vesala.
Kad nitko ne gleda šapne mi najtiše-ti si draga budala.

Prelijevaju se boje i jedino voda po odrazu slutila,
da jutros u našim očima, čista ljubav se sakrila.
Na kraju, njezinu sjenu, zapad će prelit u sunce,
u sumrak kad krenem kući, moje, grijat će srce.
Smiju se miševi dok plešem sa kotrljanima i pjevam jezikom ptica,
i bosim stopalima kovitlam zrakom, prašinu zvijezda padalica.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.