Kiša je glazba dovoljno slatka
da donese suze na oči
u staklenoj palači zrcala
u izgubljenim i pronađenim sjenama
sa svjetlima noću.
Stranac sam
dolazim istom cestom
stara bol
kojoj sam zaboravio ime.
Možda ću vidjeti
oči koje nisu prazne
srca koja nisu prazna
mislim da je to puno.
Osjećam se poput klauna
u kišnoj noći
kišne se kapi miješaju preko mojih obraza
trče niz moje lice
sve je to voda
poput mrlja sjena
koje izlaze iz tame u svjetlost.
Ponoćni vodeni vrtovi kiše
dobra kiša koja ispire cestu
kapi se ponovno vraćaju zvijezdama
koje su umorne od pokušaja osvjetljavanja tame
poput staklenih mjehurića.
Pokušavam ih uhvatiti u ruci
osušiti samilošću
ubaciti u mjehuriće sna
o tome kako oprati imena i lica
svih tih cesta kojima sam hodao.
Početi treba
sa slomljenim osmjesima
do semafora koji prate njihove boje
i stvaraju slikovnu glazbu koju pjevušim u sebi
za sebe.
Pokušavajući doći do dna svojih suza
oči kiše pjevaju blues.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.