Kiša je lijevala kao iz kabla,
na mom sprovodu.
Baš kao na dan našeg vjenčanja,
ako se još sjećaš.
Zemlja svježe iskopana
mirisala je po vlazi.
Od izmučenog tijela
i kostiju pobjegavši,
kopala sam tražeći gliste.
Nekad sam hvatala ribe sa tatom.
Šuštalo je lišće vrba,
fijukala izbačena struna.
Koprcale se ulovljene ribe.
Otvarale ljepljiva usta
boreći se za goli život.
I moj posljednji izdah
je bio borba i predaja.
I sad sam zapela
na granici između svjetova,
gdje rijeka Zaborava
briše sva sjećanja.
Haron me neće prevesti u čamcu.
Nisi mi stavio novčić pod jezik.
Na obali ću cijelu vječnost ostati.
Zato sam glistama ruke natrpala,
Da mogu pecati somove,
tamo među vrbama,
sa svojim tatom.
Ove godine grizu kao ludi.
Kad ih ulovim,
poljubit ću im mokre brkove
i pustit ih natrag da plivaju
kroz mračni tunel rijeke.
Gledat ću im ljeskavu kožu
i lagano pomicanje peraja,
dok se udaljavaju.
Sive riblje sjene pod drhtavom vodom.
A tata i ja,
zagrljeni ogledamo
u staklenom nebu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.