Kolumne

subota, 16. rujna 2017.

Tomislav Domović | Kad dan budem



O, voljena, kad dan budem koliko će tek tada uzničkog svjetla padati na tvoje lijepo lice
Moja svjetlost izlazit će iz tratine, tvoje noge izlaze, vlati s pogledom prema nebu
Ja ću, voljena moja, ludjeti u vlastitu bljesku
Zaboraviti rojeve komaraca, otpad u rijekama, drangulije plutajuće na morskoj površini
Sve ću zaboraviti, da moj spektar dijeli se na pročitane pjesme i tvoje guste poljupce,
da ubrzo nestat ću
Sve ću zaboraviti, prijašnje živote, simulaciju života
Sad ja živim, svijetlim dok sam omča na tvojem srcu
Smotana u smrtonosni đerdan
Otrov što paralizirat će sve ispod tvojeg pupka

Kad budem dan
Ti bit ćeš crveni režanj žudnje, propeta u neokolišanju, sapeta u prepuštanju
U tom danu blicat će zvijezde, putokazi će nestati, tvoja duša bit će naga
Tamniti pod mojim svjetlom kao osunčana koža
Lijepo prepanula lakše ćeš podnijeti novi snop zraka
Njime ja ću zasipati tvoja usta nenavikla na pjesmu
Na ljubav nenaviklu

Kad budem dan
To neradni dan će biti, blagdan posvećen vrbama, runolistu i tebi
Kad dan budem
Ponavljat ćemo se, u beskraj ćemo se ponavljati
I ti naučit ćeš pjesmu
Milom ili silom

Nema komentara :

Objavi komentar