Miroslav Pelikan | Vjetar

Napokon, već umoran od stalnih prigovora, popuštam vjetru i ostavljam dragu , toplu udubinu u stijeni i odmičem niz obronak, praćen kikotanjem vjetra, napokon, i on me se je riješio i pogurao prozirnim krilima prema obali, prema zagrljaju mora.
Saplićem se i padam, pomaže mi blijedi ustati i šapće, izdrži, ti si čovjek od mora, što će ti neugledna rupa?, Ti si oplovio cijeli poznati svijet, istina u bezuspješnoj potrazi, no oplovio si ga, sijedi kralju opetovanih pokušaja
Ostavlja me na obali
Sve je utihnulo
Opružam se i čujem glasove mora

Došao si kralju sijede krune, došao si
Sačekaj jutro i sve će biti bolje, raskošnije od rupe u stijeni