Kolumne

petak, 8. rujna 2017.

Krunoslav Mrkoci | Pjesnik je osoba koja traži potvrdu sebe i svog postojanja u metafizičkom prostoru. VanjskI svijet mu nije dovoljan



Pjesnici su većinom vrlo osjetljivi ljudi koji se nisu u stanju pomiriti sa svijetom i prihvatiti ga kroz neke čisto logičke obrasce i tumačenja. Naravno, ima i toplih, dragih i jednostavnih ljudi koji nisu pjesnici. A nisu niti svi pjesnici naročito dragi prema van. Neki djeluju više kao hladni egoisti (što je neophodan oblik zaštite).

Uglavnom, pjesnik je osoba koja traži; u vječnom traženju. U vječnom rascjepu. Trenutke mira, pronađenosti i cjelovitosti ponekad nalazi tek u trenutku pisanja. Izvan toga čina pisanja pjesme, on/a je uvijek podijeljen/podvojen, rastrgan, necjelovit. I zato pjesnik mora pisati; jer to je način na koji on/a pronalazi svoju cjelovitost i sreću. Naravno, nisu niti svi pjesnici isti.

Neki prihvaćaju svoju emocionalnost i ponosno je nose kroz svoje djelo. A drugi pjesnici traže kroz pjesništvo način da nadrastu običnu emocionalnost i raspoloženja; da nađu neka čvršća, pouzdanija i trajnija uporišta. Uglavnom, moj je stav da istinska, čista poezija izvire iz prostora intuicije, iz intuitivnog (tj. iz onog dijela čovjeka koji naslućuje i zna prije logike, prije nego je logički i analitički sasvim osvijestio temu koja ga zaokuplja).

Takva poezija, proizašla iz intuicije odraz je pravih i istinskih težnji i doživljaja ljudskog duha (npr. Đuro Sudeta je pisao takvu poeziju). Međutim, što čovjek biva stariji, u srazu sa životom i životnim prilikama njegova poezija gubi tu notu čistoće i sve više postaje logička, zasnovana na logici, realijama iz života, na humoru i igri. Intuicija tada biva (kod starijih i iskusnijih pjesnika) više potisnuta iz plana izravno izrečenoga sadržaja u plan strukture i u plan poruke izrečene neizravno, kroz ukupan dojam što ga donosi cijeli tekst pjesme.

Pjesnik je osoba koja traži potvrdu sebe i svog postojanja, kao i svoju cjelovitost, u metafizičkom prostoru pjesme. Njemu/njoj ovaj vanjski svijet nije dovoljan. Za pjesnika svijet mora biti sažet, probavljen i protumačen kroz pjesmu: tek tada ga on može prihvatiti. Pisanje poezije je jedna vrsta tumačenja (objašnjavanja), ali i prilagođavanja svijeta samome sebi. Poezija je alat neophodan osjetljivim ljudima koji unaprijed od života i svijeta očekuju blagost, ljepotu, pravednost. Netko bi mogao reći da su takvi ljudi glupi i djetinjasti. Ali eto; oni pišu poeziju.

Nema komentara :

Objavi komentar