Kolumne

subota, 9. rujna 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Tko je Hrvoje?

Piše: Božana Ćosić

Nakon svih nedaća koje su mi se desile u posljednjih godinu dana, nakon  zaposlenja, otkaza, pa drugog zaposlenja, pa otvaranja Glamura (a da ne spominjem probleme u ljubavi i s roditeljima), možda je, ako ne najgore, onda sigurno najnevjerojatnije upravo sve ovo što sam doživjela s Hrvojem.

Znate da je uhićen skupa s čudnim likovima, da je pritvoren i da ga čeka suđenje za nešto što mi još uvijek nije objasnio.

Od tog nemilog i zapravo, užasnog događaja, uopće mi se nije javio. Svi moji pokušaji neslavno su završili. Čak me nije htio pustiti u stan niti  jednom, a bila sam nekoliko puta. Nakon svega, svejedno sam vjerovala da je sve samo nesporazum i bila spremna prihvatiti svako objašnjenje pa makar ono zvučalo glupo i činilo me naivnom. Bila sam spremna pomoći mu koliko god je to u mojoj moći, ali očito ne želi moju pomoć i ne samo to, ne želi me ni vidjeti. Ne moram spominjati kako to djeluje na mene. Osim što sam izgubljena, u strahu i neizvjesnosti, slomljena sam i povrijeđena. Boli me njegovo ponašanje jer ga volim i jer sam vjerovala da i on mene voli. Sada se pitam jesu li najobičnije laži sve što mi je rekao. Voli li me uopće? Značim li mu išta ili sam samo jedna u nizu djevojaka koje je naveo da ga zavole, a onda bez ikakva objašnjenja nestao?

Uistinu više ne znam što bih mislila, ali neću odustati, itekako će mi objasniti što se događa i ono najvažnije – tko je zapravo on? Je li njegov život laž ili je slučajna žrtva? Premda ne vjerujem u slučajnosti, o ne, ništa takvo ne može biti slučajno, svejedno sam spremna ako treba od sebe napraviti najveću glupaču. Sve u ime ljubavi.

Ljubav nas prečesto tjera da činimo ono što ne želimo i vjerujemo  u ono što nikada ne bismo povjerovali. Od nas katkad radi budale i stavlja nas na ivicu ljudskog razuma. Što ima razum s ljubavi? Sada mi se čini da nema ništa. I to je najgore od svega, ta nemoć razlučivanja istine od laži.
No kako god bilo, znam da se neću predati. Ustrajat ću i učiniti sve za našu vezu. Moram priznati da nikada nisam bila sretnija, da se nikada nisam osjećala važnijom i voljenom kao u vezi s Hrvojem, ali isto tako moram priznati da osjećam kako se plamen polako gasi što me neopisivo žalosti. I ne bi me to toliko mučilo da se Boris nije ponovno pojavio u mom životu...

Glamur je trenutno zatvoren  i tako će ostati još neko vrijeme dok ne saznamo ishod svega. Onda ćemo odlučiti što dalje, a sve će ovisiti o Hrvoju, odnosno, o presudi. Ako završi dobro nastavit ćemo gdje smo stali i potruditi se da sve bude kao prije, ali ako završi loše, veliko je pitanje hoće li opstati. Zašto? Zato što nas je izvukao Hrvojev brat što znači da polaže najveće pravo na Glamur, a osim toga veliko je pitanje što će sud na sve reći. Možda će i Glamur u tom slučaju biti „osuđen“. Ali unatoč tomu što Glamur  ne radi, nisu prestali moji „slučajni“ susreti s Borisom. Od dana zatvaranja vidjela sam ga nekoliko puta i svaki put odbila razgovarati s njim. Nije bio napasan i nije inzistirao, ali vjerujte mi, pitam se do kada ću mu govoriti ne i hoće li doći dan kada ću nesvjesno popustiti...

Nema komentara :

Objavi komentar