Kolumne

subota, 30. rujna 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Suđenje

Piše: Božana Ćosić

Stigao je dan suđenja i naravno da sam bila prisutna tokom suđenja Hrvoju. I sad, kako da opišem taj dan? Jednostavno ne znam pronaći prave riječi. Za mene je to bio toliko mučan i težak dan da još uvijek ne mogu bistro  razmišljati. Naime, odmah na početku je izgledalo kao da mu sude u najmanju ruku za ubojstvo. Bilo je kao u filmovima. Imao je odvjetnika, saslušanje se odvuklo na gotovo cijeli dan. Pola od onoga što je tužiteljstvo iznijelo nisam razumjela. Kako i bi kada su mu natovarili meni posve nepoznate stvari. Sve što mi je Hrvoje rekao bile su tek mrvice. Ispalo je da je surađivao s kriminalcima i svojevoljno dopustio raspačavanje droge u kafiću čiji je vlasnik. Navodno je sve znao i čak uzimao dio novca od prodaje.

Slušati sve to za mene je bio šok. Beskrajno sam vjerovala Hrvoju i nikada ne bih pomislila da je uistinu bio dijelom tog svijeta, ali bojala sam se da mu moje povjerenje ništa ne znači i da neće pomoći.

Pod prisegom je rekao ono što i meni – da je svojedobno upoznao optužene, ali da je to sve, da se nikada više do otvaranje Glamura nisu susreli i da se nisu sprijateljili, a kamoli postali suradnici. Zakleo se da ne zna apsolutno ništa i izjavio da je sve samo nesporazum. Spletom okolnosti njegovi nepromišljeni dani došli su na naplatu.

U jednom trenutku se činilo da će sve biti u redu, a onda je uslijedio šok nad šokovima. Hrvoje je dobio devet mjeseci zatvora od čega će tri moći odslužiti vani, odnosno, odraditi. Dakle, nakon šest mjeseci pustit će ga na uvjetnu slobodu i morat će tri mjeseca odraditi neki društveno koristan posao.
I to je to. Međutim, meni je sve skupa izgledalo čudno. Premda sam to vrijeme suđenja provela kao u snu, pomalo neprisutna, ipak sam zamijetila nekoliko nelogičnosti. Osim što nisu imali fizičkih dokaza, nisu imali ni valjanih svjedoka. Svjedočili su neki ljudi koje nikada u životu nije vidio i sve se svelo na riječi sumnjivih ljudi. Osudili su ga, rekla bih, i prije suđenja.

Najbolje od svega (ako se uopće bilo što može nazvati tom riječju), je što sam uspjela nakon svega razgovarati s Hrvojem. Dopustili su nam pet minuta razgovora, ali bili su prisutni njegovi roditelji i policijski službenik. Rekao nam je da i dalje stoji iza svojih riječi i da nije gotovo. Odvjetnik će uložiti žalbu i dublje proučiti cijeli slučaj.

Ne moram ni spomenuti da sam ga napustila u suzama. Osjećala sam se kao da su i mene osudili, a onda je po povratku kući uslijedio još jedan šok – svađa s mamom. Odjednom je promijenila ploču i stala na stranu suda. Pokušala mi je „objasniti“ da nikoga ne osuđuju tek tako i da bih trebala prekinuti vezu. Osim toga, rekla mi je da napustim Glamur i sve što bi me moglo vezati za Hrvoja. Dijelom sam je razumjela, željela me zaštititi, ali znam da je Hrvoje nepravedno optužen i stoga sam odbacila sve njezine savjete i čvrsto stala iza svoje odluke: Ne samo da ću ostati uz njega, nego ću se uključiti u istragu ma na koji god način. Nije kriv i to ćemo dokazati.

Sutradan sam se uputila do njegovog odvjetnika kako bih saznala nešto više, a onda primila čudan poziv. Nazvao me je Boris i zatražio da se vidimo i popričamo o suđenju...

Nema komentara :

Objavi komentar