Kolumne

subota, 16. rujna 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Početak ili kraj?

Piše: Božana Ćosić

Glamur je ponovno proradio, ali ništa nije kao prije. Naime s obzirom na to da Hrvoje ne može raditi, odnosno, ne smije dok je pod istragom, morali smo unijeti promjene tako da smo sada Lana i ja svaki dan prva smjena, a Antonijo druga. I unatoč svim problemima ipak nekako funkcionira.

Priznajem da mi nije bilo lako vratiti se na mjesto koje mi je preokrenulo život. Sve moje želje i čežnje, sve što sam imala i u stvarnosti i u mašti nestalo je, ali i ostavilo duboki trag u mom srcu. Nevjerojatno je kako samo jedan događaj može potresti čovjeka i stjerati ga u kut u kojemu ostaje nemoćan i ovisan o drugima. Da, ništa nije u mojoj moći i sve što će se dogoditi ovisit će o drugima. Hoće li moja ljubav opstati ili doživjeti kraj ne ovisi o meni nego o Hrvoju, o onome što on odluči. Nije da nemam svoje mišljenje, da me se baš ništa ne pita, ali uistinu sam zbunjena i trenutno posve prepuštena njemu na milost i nemilost.

Iako sam govorila da se moja ljubav prema Hrvoju mijenja, ipak mislim da to nije istina. Sve što mi se dogodilo imalo je utjecaj i na ljubav. Njegovo ponašanje činilo me ljutitom i razočaranom pa sam pomislila da se moja ljubav mijenja. Ali, sada sam sigurna da nije tako...

Pričala sam vam o Borisu i njegovim pokušajima da mi se približi. Sve je i ostajalo tek na indirektnim pokušajima do jedne večeri. Večer prije ponovnog otvaranja Glamura (moram priznati da mi to zatvaranje i otvaranje Glamura postaje smiješno), vjerovali ili ne, došao mi je doma. Onako, kao da je to nešto sasvim normalno, pozvonio je na vrata stana i kada sam otvorila ušao je prije negoli sam uspjela izgovoriti ijednu riječ. Taj me čin ostavio u čudu, ali i htjela sam jednom za svagda okončati tu ludoriju.

Sjeli smo i razgovarali. Ispočetka je to bio najobičniji razgovor uz pitanja „kakao si'“ i „što je novo?“, a onda se otvorio (barem tako mislim). Pričao mi je o našoj prošlosti i pritom izgledao kao da će svaki tren zaplakati. Rekao mi je da je bio glup i nezreo, da mu se tada život vrtio oko pogrešnih stvari i da je sve olako shvaćao. Rekao mi je i da je tek nakon što me izgubio shvatio da je pogriješio. Njegove veze poslije mene navodno su bile usiljene, bez osjećaja, ono, doslovno je ulazio u veze čisto da nije sam. Potiho je patio za mnom, ali nije htio priznati sve do trenutka kada me je vidio s Hrvojem. Tada je prvi put u životu osjetio ljubomoru pa čak i bijes i to mu je otvorilo oči, tada si je priznao ono što je skrivao u srcu.

Dok sam ga slušala u meni su se miješali razni osjećaji, ali nijedan nije bio vezan za ljubav. Neke su me riječi taknule, ali ne tako da sam mu poželjela pasti u zagrljaj. Tada sam ja shvatila da uistinu volim Hrvoja i da su sva pitanja samo produkt nemilih događaja. I više no ikada poželjela sam Hrvoja kraj sebe... Na kraju Borisove priče o ljubavi prema meni, ostala sam tren nijema, a onda mu rekla istinu: „Vjerujem ti, ali žao mi je. Ti si prošlost i to ćeš i ostati, jer u mojem srcu ima mjesta samo za jednoga... za Hrvoja.“

Nema komentara :

Objavi komentar