Cro-a-san uz gorku kavu svakodnevice

Sead Begović

Izvor:  Vijenac br. 613-614 od 14. rujna 2017.,
Začuđuje lakoća kojom će Sven Adam Ewin opjevati obične stvari, estetizirati ih, čak i mitizirati pa i transcendirati iz običnosti u svetost. Uvijek otkriva novi sloj pjesme i u njoj mijene semioloških značenja u svijetu

Dok u doba sveopće digitalne revolucije i informatičke globalizacije te u sveopćoj pretovarenosti informacijama već govorimo o eri globalnog internetskog terorizma, to se svakako ne odnosi na književnost, u kojoj zasad nema mafijaških umjetničkih kartela, no nitko ne može zaustaviti vrijeme te će književnost za tom tehnološkom novinom obilno posegnuti iskorištavajući je u svrhu zbližavanja i širenja ljepotne riječi, međusobne pisalačke razmjene i radnog iskustva što se tiče kritičkih opaski u obama smjerovima. Stoga kad jednom osjetimo tu emotivnu, duhovnu i društvenu jednakost, dakle širu obitelj, živjet ćemo u određenom blagostanju. U tom ozračju živi i poeziju piše Sven Adam Ewin, koji se kao pjesnik gotovo niotkuda pojavio upravo u tom elektroničkom obliku. Riječ je o pseudonimu koji sugerira biblijskog Evina Adama, a skandinavsko ime Sven označava mladića ili čovjeka, no sve to još nismo zasigurno otkrili jer pjesnik, zasad, uporno i namjerno želi biti anoniman ističući u prvi plan svoje djelo. I u tome je uspio – zadobio je čitače i adorantsku publiku. I nije prvi u toj igri skrivača u kojoj dodatnu težinu djelu daje upravo čarolija otajnosti. Spomenimo samo, za primjer, Branimira Donata s pravim imenom Tvrtko Zane pa i Feđu Šehovića, koji je dugo odolijevao javnoj znatiželji da se otkrije tko je to Raul Mitrovich.

Dobra poznavateljica literarne Facebook -scene, također vrsna pjesnikinja (jer samo s takvima pjesnik komunicira) Višnja Goljački, već dulje vrijeme prati fenomen rečenoga medija pa tako i začudne poetske uratke Svena Adama Ewina. Ona je odmah otklonila dosta zastupljenu tezu da je S. A. E. prikriveni poznati autor ili čak dvojac iz književne branše, iako je neprijeporno odista dobar poznavatelj domaće i svjetske književnosti. Ona smatra da je riječ o eruditu s bogatim poetikološkim iskustvom koji je formom VS-a obogatio mršavo znanje današnje književne publike o mnogim velikim pregaocima dobra stiha (primjerice – Nikole Šopa, Ivana Slamniga itd.) pritom im dodajući novu dimenziju i vrijednost svojim, počesto, duhovitim sekundiranjem – makar se radilo o sonetskoj formi ili slobodnom i nesputano vezanu stihu, uglavnom u katrenima.

Mreže lirskog pauka

Tematska raznolikost i virtuoznost izraza, žovijalnost lirskog subjekta, koji kao veliki lirski pauk plete strune maštovitih mreža, tek će doći u svoju punu orbitu pomnijom analizom njegova djela, smatra Višnja Goljački, koja također ima svoj blog i svakodnevno talentom izaziva divljenje i simpatije čitača. Analitičku interpretaciju već je načeo revan pogovarač i zagovarač ove poezije – sveučilišni profesor Josip Užarević, i to u objema knjigama: Zmijskom caru iz 2015, Matica hrvatska, i najnovijoj, o kojoj će ovdje biti riječi Poeme: Preobrazba, Sentimentalno putovanje, VBZ, 2017. Odricanjem od javnog identiteta, smatra Višnja Goljački, autor otvara mogućnost svojoj poeziji da se ludistički dosjetljivo (u smislu dosjetke) pa i gnoseološki predočava svojevrsni cro-a-san uz gorku kavu svakodnevice. Paradoksalno, iako bez imena i obličja, oponašajući na neki način samu bit interneta, on postaje udaljeno poseban, ali vremenski pridružen član velike obitelji u kojoj dojučerašnja insuficijentnost recepcije naglo raste pa tako i količina konzumenata koja je već, oksimoronski rečeno, zastrašujuće zadivljujuća.

Nova čarolija istog

Poeziju i „fenomen“ S. A. E., smatraju upućeni, kao što je Višnja Goljački, možemo pripisivati suvremenom čovjeku, spoznajno koncentrirano na bitno, emotivne zrelosti i dubinskog uvida u poetsku kreaciju – gotovo dnevnu – te je time postao hiperproduktivan pjesnik u kratkom razdoblju, posebice na Facebooku i na drugim blogovima, zaključuje Višnja Goljački. Zasad se zna da je riječ o „čičici“, dakle o muškarcu zrele muškaračke treće dobi u sedamdesetim godinama (ako nas opet ne navodi na krive zaključke) te njegova vitalnost, već tim podatkom, opet začuđuje. Važno je pritom usredotočiti se na njegovu svježinu (skrovitost ne može biti izraz taštine). Zaključno, nagađanja o autorovu identitetu svakojaka su pa i čaršijska. Uostalom pravo lice autora nije ni važno u situaciji u kojoj autor to žarko želi. Dosad je uspio objaviti pjesme i u Vijencu, Zarezu i Književnoj reviji i već je tada zadobio izdvojenu poziciju, a danas gotovo svi poštuju njegovu želju da se javlja iznebuha i niotkud kao majstor vezanog i slobodnog stiha, ispunjene, a ne ispražnjene semantike i ponekad začudna narativa i foničke ugode u sonetskoj formi koja u njega odista diše elegancijom.

U prvoj knjizi, podijeljenoj na osam ciklusa, kako piše Josip Užarević, bavi se stvaralačkim procesom, tj. pozicijama, mehanizmima i procedurama karakterističnim za nastanak pjesme. Drugi ciklus nastavak je prvog, ali je akcent na proceduri preispitivanja soneta o sonetima. Sljedeći ciklus nosi erotski naboj, mogli bismo reći monogamni bez erotsko seksualnih prekoračenja (pjesnik si očito nije komplicirao ni zagorčavao život). Pjesme koriste i dijalog i zgodne anegdote, primjerice kad komunicira s unukom koji puši travu, a to nam govori da mu obiteljska svakodnevica nije strana – od nje se nije otuđio. Naime, ono što drugi potiskuju on može simpatično izgovoriti. Treba reći da iako S. A. E. želi izgovoriti neizrecivo, on na koncu izražava vještinu izražavanja neizrecivog. U petom dijelu knjige pjesnik spaja probleme znanosti s procesima stvaralačkog mišljenja („od njegovog titranja stvori se graviton / zatitra ponovo i stvori se foton, zatitra / ponovo / i stvori se elektron // stvore se i još neke čestice našeg svijeta“). Zatim se tematiziraju biblijske i vjerske teme, pa u sedmom bloku teme bolesti, smrti i neizbježnog kraja. Knjiga se zatvara svojevrsnim bilješkama o pjesniku i njegovu pjesničkom djelovanju. Užarević to dobro uočava već u njegovoj prvoj knjizi Zmijski car: „njegova lirska raspoloženja idu od ironije do tragedije, od totalne skepse do svojevrsne megalomanije, od vjere do bezvjerja, od svetosti do svetogrđa, od lascivnosti do profinjene duhovnosti, od predokusa raja do nepatvorenih paklenskih iskustava.“

Zadivljujuće je kako S. A. E. ozbiljnom persiflažom na tuđoj poetskoj podlozi, služeći se tzv. ready made-postupkom (slikari bi rekli d’après-postupak – npr. ako reinterpretirate Degasa ili Moneta) postiže novu čaroliju istoga. U tom smislu posegnut će za postupcima drugih s mnogo izravnih citatnih referencija na istaknute pjesnike i njihove pjesme: A. G. Matoš, I. Slamnig, M. Dizdar, D. Cesarić, N. Šop, a pjesme posvećuje ili su u pjesmu uključeni Kamov, Krklec, Tadijanović, Mihalić, Paljetak, Maroević, Cvitan, Krleža, Miljković, Jesenjin (kojeg očito adorira – pjesma Raspašoj), nobelovac Max Lederman, pa sve do još, s duhovnom gestualnošću i jezičnim ekvilibrizmom mlađahnih, kao što je to Milko Valent. U nekim od tih pjesama on stilski i formalno prati inkantaciju tih pjesama (primjerice Slamnigovu pjesmu Barbara). Začuđuje lakoća kojom će S. A. E. opjevati (tematizirati) obične stvari, estetizirati ih, čak i mitizirati pa i transcendirati iz običnosti u svetost. Uvijek otkriva novi sloj pjesme i u njoj mijene semioloških značenja u svijetu. U pjesmi Luče izvanredno i opet duhovito predočava slavensku antitezu, ukratko, kažeš jedno pa tome suprotstaviš drugo, a pretpostavljaš treće. Ukratko rečeno: individualna darovitost ovoga pjesnika svojom darovitošću i neobičnošću kao da se odmiče od vlastitih mu razvikanih uzora.

Sven Adam Ewin jest skrovit kao osoba, ali pisalački nipošto nije autističan jer cjelina pjesama i njihove poruke uvijek su čvrste, snažno isklesane. Kad piše pjesme posvetnice, to nisu ode, već atipični povodi da se iskaže nešto što je u skladu s radom i biografizmom onoga komu je pjesma upućena. U pjesmi I.N.R.I. u podnaslovu tipično svenovski citira ono što je rekao apostol Pavao (1 Kor 15, 14): „Ako Krist nije uskrsnuo, gdje je onda Njegovo tijelo? A ako nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud vjera naša!“ Onomu tko dobro promisli o tom tekstu nastat će frka u glavi jer nas se očito tim pitanjem dovodi u kušnju, prije svega zbog fenomena uskrsnuća i bezgrešnog začeća. No izgledno je da za istinskoga pjesnika frke nema. Stoga treba pročitati tu pjesmu u knjizi Zmijski car.

Da pjesnik želi uspostaviti ravnotežu sa svijetom, dokazuje nova knjiga Svena Adama Ewina Poeme: Preobrazba; Sentimentalno putovanje. Knjiga je bogato opremljena i to čak dvama pogovorima (zagovorima) Josipa Užarevića, kompetentno, instruktivno i književnokritički stručno, posebice kada je riječ o versifikaciji i jampskom jedanaesteračkom stihu kojim se autor služi. Prva poema, Preobrazbe, asocijativno je refleksivno kolažirana, ali se osnovna lirska fabula uvijek nazire. Pogovori zauzimaju gotovo pola knjige, a to nam govori da je autoru stalo do anonimnosti, ali da istodobno nedvojbeno pokazuje da mu je itekako stalo do književnopovijesne i književnokritičke verifikacije. Nije li to ona karakteristika koju u dijelu teksta ističe Užarević, a to je put od skromnosti do taštine (megalomanije). Jer djelo bi trebalo progovoriti samo o sebi? Nije li to uostalom i osnovni pjesnikov stav? Autor u ovom ciklusu gotovo antropološki prati narastanje i razvoj čovjeka od prapočetka svog zamišljenog Ardija rođena u istočnoj Africi prije 4,4 milijuna godina i smatra se najstarijim ljudskim pretkom, a pjesnik se pak smatra njegovim potomkom. Pjesnik kao kakav gatač iščitava sudbinu čovjeka, sve do njegove suvremenosti, iz simbola kamena i vatre, dakle s pomoću osnovnih elemenata građenja i razaranja. Po legendi o Prometeju kamenje zadržava ljudski miris, a vatra uspostavlja vezu između nebeskog i zemaljskog (grom i sunce).

Realistične preobrazbe

Treba reći da Ewinove Preobrazbe nisu fantastične kao u Kafke, već realistične na iskustvenoj putanji od baroka do romantizma i realizma Gundulića, Kranjčevića, Kanižlića, Preradovića, I. G. Kovačića ili Jure Kaštelana. Posebno je zanimljivo Užarevićevo razmatranje pjesničkoga Ja i svih njegovih stanja (preobrazbi): ironije, autoironije, samoće, straha, ugroženosti, tjeskobnosti te intenzivna emocionalna aktivnost. Dakle, sve ono što čovjeka prati kroz povijest, iako se ustrajno želi preobraziti – uzalud. Rekli bismo od Edena do životnog grebena. To nasukavanje vječna je njegova konstatnta na koju, oplemenjujući je, ukazuje (kazuje) S. A. E. Pjesnik naime zatvara evolucijski krug od Ardipithecus ramidusa sve do suvremenosti Homo sapiensa i na taj način spaja moderno i prapovijesno kroz očovječene geste.

Druga poema, Sentimentalno putovanje, otkriva nešto o identitetu autora tako da predočava zavičajni leksički inventar, tj. slavonski lokalistički egzotizam: đerdan, šokci, šamija, snaše, sokaci, utvaj (pašnjak u Slavoniji) i realistično, a potom i slikovito, putem metode povratnog djetinjstva, opisuje slavonsku vršidbu žita. Pjesnik takvim sjećanjima razgaljuje sebe i nas čitače. No ta poema zaista bi podsjećala na pučku popijevku da nije mjestimično uspjelih metafora s pokrićem te ne možemo govoriti o sentimentalnoj narodnoj pljevi. No nešto sudbonosno, kao u Preobrazbama, ne nalazimo. Misli se pritom na to da te slike iz djetinjstva, kada je autor imao jedanaest godina (1955), nisu neumrle, ali nisu ni univerzalne. Vršidba u istočnoslavonskom selu Berave i onodobni epski seoskošokački život opet je pjevno realističan – ta „svetkovina žita“. Ipak, takvih se misaonih lirskih eksplikacija, čak s autentičnim dijalozima, može ispisivati, a to može samo talentirani kazivač, u nedogled – od kolinja, vezenja, nošnji, sijanja pa sve do tamburanja. Ukratko: Svena Adama Ewina još ćemo otkrivati na više razina, uglavnom što se tiče njegove poetičke neosporne težine i važnosti za hrvatsku suvremenu poeziju.

____________________________________

Izvor:  Vijenac br. 613-614 od 14. rujna 2017.,

http://www.matica.hr/vijenac/613%20-%20614/cro-a-san-uz-gorku-kavu-svakodnevice-27057/