Kolumne

četvrtak, 21. rujna 2017.

Igor Petrić | četrnaest riječi i ... (tri točke)


… (1) 

ljetno popodne
nigdje šume, nigdje hlada
nigdje nikoga
zovem se vjetar
čekam tvoju kosu



… (2)

oblak se spustio
u krošnji hrasta nježno spava
sanjaš li možda nebo
nakon rastanka



… (3)

zvijezde na nebu
gledaju kroz oblake
djeca spavaju ispod masline
i smiju se moru


… (4)

u vodi lice
čovjeka, vuka, ptice
lopoči plaču
gradskim ulicama nježno
razlijevaju se kiše


… (5)

jablani šapuću
grane dižu do neba
lišće pada na zemlju
mjesecu se sunce smije


… (6)

čuješ li vjetar,
čuješ li lepet krila leptira
na podnevnom suncu
iznad livade sna


… (7)

dani prolaze
u daljini čovjek sjedi
čeka vrijeme i prijatelje
kojima je zaboravio ime




… (8)

čovjek bez čovjeka
sam, bez igdje ikoga
na obali
suzama rijeku u more pretvara


… (9)

noćas
stisni se uz mene,
oblak će zarezati mjesec
kapljicama vode
i kristalima leda


… (10)

u dubini svemira
dubini oceana
tvoja slika spava ostavljena
za neka druga, bolja vremena


… (11)

boje na nebu
riječi u kišnim oblacima
tvoje lice na površini
nemirne rijeke sna


… (12)

drveni okvir
čovjek čovjeka gleda
mršti se, plače, smije
iza ogledala paukova mrlja, sjena


… (13)

opusti se
crna zemlja zove te
primi ju u zagrljaj
i nježno sklopi oči


… (14)

pogledaj gore
nebo je otvoreno svima
raširi krila i odleti
do same granice svemira

Nema komentara :

Objavi komentar