Kolumne

subota, 19. kolovoza 2017.

Manuel Lešić | Upoznavši nju



Pati bez suze, živi bez psovke i budi mirno nesretan. Načela su života o kojima narod govori. Bez ljubavi proživi ovaj san koji zoveš životom.
Teško je biti slab, a naizgled snažan. Teško je biti sam, a okružen svijetom. Teško je biti star, a  biti mlad.

Velik sam bio, dok sam bio dijete. Sada moju volju sužava život.
Zadatak koji mi je dan rješiv je, ali život koji sam upoznao zauvijek lomi me.
O Bože, sjeti se ljubavi koju si mi zadao, sjeti se sreće koju sam prokockao.
Upoznavši nju.

Cvijete moj, leti poput laste što vjetar ju nosi. Za let si, dušo, ti stvorena. Za zemlju punu tuge, hladnih ljudi bez srca, nije cvijet što nema korijena.
I tako, odletjela si daleko, ne znajući da ću poći za tobom,
kroz zemlju u obliku golubice. Baš poput tebe, i ona donosi mir.
Tražeći tebe, sam, samcat putujem zatvorenim plavetnilom.
More Jadransko, poput vira, zove, uvlači me u se'.
Bože, čezne za njom moja duša i tijesno mi je u srcu.
Nemam sestre, ni brata , ali ipak ja zavoljeh sve ljude svijeta.

Prokle me život i vjetar pijan. Vine me u nebesa, do Dalmacije stare. I mjesečina obasja zidine čvrste,vjetar dozva orgulja zvuk koje isto ono more proizvede... ipak postoje dvije strane priče. A ja nedostojan  uzvišenog postolja, gledam Zagorje moje i vaše.
Trakošćan u slutnji, ponovno čeka svog kralja, da zavlada kroz malena mjesta i Zagreb grad. A ti kraljice moja, nosiš moje srce, dok gledaš, tuđe. Prolazim i čeznem za daljinom. Daljine u srcu, a u dahu planine.

Tamo gdje ja putujem, put je razlog zbog kojeg  tugujem.
I više ne znam sam za sebe. Evo opet čekam zoru kroz Lička gorja, čekam tračak nade, onu zraku sunca koja će mi opet pružiti nadu u nova svitanja.
U proljeće bisernog plašta, sa obronaka vedrih, ponovno gledam
tvoje oči sa slapa Plitvičkog, kraljice moja crna. Njegove čari, od jezera bajnog, svih pritoka zlatnih, ponovo me vode stazama sjete i sjedim sam u tami. Kroz Vražji prolaz vjetar me opet njiše,  a ti si svjetlo u mojoj tami, ni Đavo me ne dira više.

Sa izvora Kupe ne čujem gromku galamu, priroda utiša moju lošu stranu.
Tamo gdje kiša rominja, gdje je iskon moga bića, opet zora rosu nosi. Na konju snažnom, kao zlatnim plugom, seljak  tegli, ruje polja zlatna. Sava svoje obale strujama miluje, nježnim šumom uspavljuje blago na paši. I teče, nosi pjesme nekih starih vremena, tkanicu mira vrijednim rukama istkanu.

Dok jelen rogove o drvo oštri, vrabac pjeva O Slavonijo, sve mi oprosti.
I tako ja završih svoje putovanje, umjesto tebe ja pronađoh sebe!  Zauvijek mi je ljubav postala, zauvijek mi je zoru suncem obasjala, zauvijek  u srce mi se nastanila, Hrvatska moja jedina!

________________________________________

* Ova pjesma posveta je staralaštvu Tina Ujevića i sadrži stihove pjesama „Igračka vjetrova“, „Svakidašnja jadikovka“, „Tajanstvena“ i „Odlazak“.

Nema komentara :

Objavi komentar