Kolumne

subota, 19. kolovoza 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke

... za pamćenje

Piše: Božana Ćosić

Stigao mi je tata. Razveselila sam se jer zbilja se rijetko viđamo s obzirom na to da nas dijele veliki kilometri. Tim povodom organizirala sam večeru, ali dijelom i zbog toga što mi je rođendan. Da, da, napunila sam dvadeset i jednu, dobila divne poklone i jedan poseban i zapravo, najvažniji – mirno i veselo okupljanje.

Sama sam skuhala večeru, stvarno sam se potrudila. Sve je izgledalo dobro, čak više od mojih očekivanja i možda sam baš stoga strahovala da će nešto krenuti krivo. Bojala sam se da će mama i tata kao po običaju napraviti nekakvu scenu, ali to se nije dogodilo. Čvrsto se nadam da nije samo zbog mog rođendana i da će od sada pa nadalje funkcionirati normalno, ta krajnje je vrijeme. Ako već nema nikakve šanse da se pomire, onda je uistinu zbog mira dobro da prijeđu preko nesuglasica i započnu normalno komunicirati.

Dakle, večera je protekla odlično. Primijetila sam da je i Hrvoju čudno, ali i da je sretan zbog mene. Uistinu divno... Poželjela sam da tako vječno ostane, da sam zauvijek s Hrvojem, da se mama i tata slažu pa čak i pomire. Koliko god se trudila prihvatiti njihovu odluku ipak duboko u sebi želim da smo ponovno prava obitelj. Ali to nije u mojoj moći niti imam pravo na bilo koji način utjecati na njih. Sve sam starija i zrelija i prerasla sam bajke. Međutim, iako sam prerasla bajke, ne znači da ne smijem i ne mogu oživjeti jednu o sretnoj obitelji. Tako sam i učinila tu noć. Opustila sam se i iz glave izbacila sve probleme.

Navečer smo se uputili u Glamur kako bismo u krugu prijatelja proslavili moj rođendan. Naravno, došla je i Kristina koju sam malo zanemarila. Mislim, nije do mene i da me se pita sve bi bilo kao nekada, ali moram raditi što mi ne ostavlja mnogo prostora za želje. Srećom, Kristina je razumna pa mi ne zamjera, ni meni ni Lani. Možda bi netko na njezinom mjestu sve drukčije doživio, ali ne i ona. Sretna sam što je imam za prijateljicu i nastojat ću ubuduće da se čašće viđamo.

I tako, bilo je ugodno, veselo i, onako, baš za pamćenje. Sve se posložilo po mojim željama... Ali ništa ne traje vječno pa sam već sutradan doživjela neugodnost. Radila sam drugu smjenu u Glamuru i u jednom je trenutku stigao Boris s buketom crvrnih ruža. Dobro je znao da su mi omiljene i u svakoj drugoj prilici lijepo bih mu zahvalila na pažnji, no bilo mi je užasno neugodno zbog Hrvoja. Ok, nije to ništa nenormalono i bilo bi ludo da ne smijem primiti poklon za rođendan, ali Boris je nešto drugo i jasno sam vidjela na Hrvojevom licu da mu nije svejedno. Naravno da si vjerujemo i da je naša veza čvrsta, ali sada mogu sa sigurnošću reći da Boris ima namjeru da se pomirimo. To mi je i šapnuo kada mi je čestitao rođendan. Da, rekao je da je pogriješio i da će učiniti sve kako bi ispravio grešku. Hrvoje to nije čuo, a ja mu ne mogu reći. Znam da ne bi napravio scenu, ali svakako bi razgovarao s njim, a poznajem Borisa... on bi napravio scenu.

Sada sam opet na iglama. Čekam rasplet za koji se nadam da će ići u moju korist.

Nema komentara :

Objavi komentar