Kolumne

petak, 4. kolovoza 2017.

Božica Jelušić | Crtica o portretu


Zlatko Kraljić: Autoportret
(Po slici Zlatka Kraljića)

SLIKAJUĆI SVOJ PORTRET, umjetnik pretražuje pretince u zaumlju, vrti mapu uspomena i sjećanja, vijuga kroz labirint u kome su pohranjene one uloge i lica, od kojih je odustao u korist smirene fizionomije čovjeka zrelih godina, donekle zadovoljna svojim pravocrtnim životom, koju danas nosi.

Jedan mu unutrašnji glas pjevuši, drugi hrapavo prokašljava, treći šapuće...Dok ruka nanosi pastozni, energično potegnut namaz na platno, on čuje ovaj žamor;

BIO SAM revolucionar, dizao sam bune, palio luči u glavama, rastjeravao tminu, od mojih su vatrenih govora žene padale u napast, htjela me je kocka, pamtio sam cijele stranice knjiga odjednom, nisam želio djecu,samo nesavršenu, brzinsku ljubav i kratki zaborav među plahtama i jastucima, ne trebam ništa od ljubavnica ni od svijeta, ja sam bio svoj vlastiti porod i izum, svoje remekdjelo. Žar mi je sjevao iz oka, u lubanji je zviždio vjetar s Kavkaza, napale su me guske na povratku iz knjižnice u onom blatnom selu u progonstvu, legao sam u baru, stegnuo knjige na prsa i udarao nogama da se obranim... Sada to isto činim, braneći se od onih što su me slijedili, oponašali, mrzili. Ni mrtvom mi neće oprostiti sjenu koja ostaje iza mene, natkriljujući gradove i jureći mraznim pustopoljinama u predvečerje dotrajale civilizacije.

A NEBOM SU PLOVILI SLOJEVI OBLAKA, POPUT SUMRAČNIH PROROČANSTVA...

BIO SAM fratar u opskurnoj ćeliji, čitao sam iz knjiga tako starih, da su se stranice lomile pod prstima i žuta prašina bojila mi je jagodice .Upijao sam ekstrakt mudrosti, krotio tijelo postom,hladnoćom satirao zglobove, koprivom po koži istjerivao demone žudnje iz usplahirene krvi.Pričestio sam se memljivom hostijom, pustivši da me kroz rešetke prozora gologa opere ledeni kišni mlaz. I svaki put kad bih izgovorio ime one žene, koju sam prelomljenu u struku vidio kako zahvaća vodu iz šumskoga vrela, dok su iznad nje lebdjeli pahuljasti anđeli, na plamenu bih svijeće spržio po jednu jagodicu prsta. Želio sam da mi se zatre trag u svim zemaljskim dobima, gdje nikada nisam ni pribivao, slab i nedopečen u Božjoj peći, bez zidova i potpornja. Postojim još samo za onostrano. umrijet ću na ledini, samo u svojoj koži, uboga vreća kostiju, koja pjeva dok po nevidljivijoj vrpci po dušu dolaze Gospini anđeli....

A NEBOM SU DOMAHIVALI RASPUŠTENI KRAJEVI OBLAKA, KAO NJEZIN MODRIKAST SKUT, DOK PROLAZI PO ROSI...

O, DA, LJUBAVNIK sam bio i trubadur , siromašni sin čestite majke, koji će se zavjetovati svijetu, da gradi kuće i sadi drveće, da zavičajnoj rijeci , močvarama i maglama napiše knjigu tekućih rima, a svojoj dragoj da stvorim rajeve čula i vrtove zadovoljstva.Služio sam predano, živio sam vjerno, u dosluhu sa velikom boli svijeta. Za svaku žeđ nalazio sam kap na ljubljenim usnama. Sretan sam čovjek s ožiljcima na duši. Sve što sam bio i danas u meni postoji.

Završavam sliku. Kistom otvaram zjenicu, i gledam svoje vlastito oko, sivomodro, u kome prolijeću međimurske golubice, tražeći put do Mure. Pada mi na pamet da je onaj duguljasti, krupnooki Grk mršavih ramena nekada bio moj brat, koji je slikao svece nagnjile,plavkaste puti i beskrvnih usama, otrovane melankolijom. Stavljao kist u najam, dušu u poderanu vreću putnika, pa glavinjao svijetom. Ali ja želim biti samo čuvar uspomena, ne sudac, ne sudionik, ne osuđeni, ni unajmljeni u bilo čijem jarmu.

Na dnu slike postavit ću svoj potpis, koji zapravo i nije više potreban.

A NEBOM PLOVE OBLACI KAO KRPE OD SNOVA, KOJIMA JE ZOROM MEFISTO BRISAO OROŠENE PROZORE....

Kolovoza, 2017.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar